Malo je bendova koji su imali tako sjajan niz albuma kao što su “Unforgetable Fire”, “Joshua Tree”, “Rattle & Hum”, “Achtung Baby” te “Zooropa”. Ta djela su im osigurala svjetsku slavu, pohvale kritike i more fanova, a nastupi uživo su redefinirali stadionski rock i live spektakle doveli na potpuno novu razinu. U2 su bili definicija uspjeha u glazbi.

Svaki od ovih albuma je bio korak naprijed u zvuku i svaki je od strane benda prihvaćen kao izazov da naprave nešto bolje ili drukčije u odnosu na prethodni. To zrnce ambicije još uvijek tinja u njima, ali nakon 1993 i “Zoorope” rezultati su sve slabiji i neuvjerljiviji.

“No Line On The Horizon” je uvjerljivo najlošiji album koji su Dublinci snimili. U oštroj konkurenciji sa prethodnim “How To Dismantle An Atomic Bomb”, NLOTH pobjeđuje jer ima samo jednu pažnje vrijednu pjesmu, marginalizira Edge-a i njegovo gitarsko umijeće, a pokušaji epski velikih pjesama neslavno završavaju kao pokošeni u jurišu na neki rov kod Verduna u prvom svjetskom ratu. Ljestvica koju su postavili je ovaj put previsoka za ostarjelog atletičara.

“Moment Of Surrender” je sedmominutna laganica nabijena emocijama na pravim mjestima i nešto najbolje što su snimili zadnjih godina. Kako jedna pjesma ne čini album, ostatak se svodi na čak i za U2 prepatetične momente (“Cedars of Lebanon”, “Stand Up Comedy”!?!) ili kopiranje samih sebe iz nekog boljeg vremena (dio pjesme “Ultra Violet” sa “Achtung Baby” je sada ubačen u “If I Go Crazy ...” ). Da nema Bonovih karakterističnih vokalnih manira, slušatelj bi par puta morao provjeravati da nije greškom prebacio album u plejeru na nešto jadno poput Keana ili Coldplaya, bitne razlike više nema i to je sukus trenutnog stanja ovog nekada sjajnog benda.

Svaki istinski fan bi poželio da su se U2 raspali još sredinom 90-ih pa da ne mora doživljavati ovu torturu B muzičke kategorije. Pitanje je kakvo je to ljudskoj vrsti nepoznato gorivo koje ih pogoni, jer bi možda time riješili energetske zalihe planeta Zemlje za x godina i time učinili više dobra nego što će Bono ikada učiniti svojim pojavama u Davosu i sličnim mjestima. “Is Bono for real, or is he full of shit?”, rekao bi Chuck Klostermann.

U2 su posljednji od dinosaur-bendova kakve smo poznavali iz MTV ere jer današnje web 2.0 doba više ne pruža mogućnost za stvaranje velikog benda za mase koji zaista ima nešto za reći. Kako sad stvari stoje, buduće mainstreamu naklonjene glazbene generacije će biti osuđene gledati bijednike poput Coldplay kako se koprcaju na stadionima u nemogućnosti da dosegnu grandioznost velikih bendova iz prošlosti.

Sve do neke nove pojave par golobradih klinaca koji ne znaju svirati, ali imaju međusobnu kemiju kao nitko i nevjerovatnu želju da dosegnu vrh.

http://u2.com