Gin Blossoms No Chocolate Cake 429 Records 2010.
Iako je trideseta pred vratima, a osjećaj da nisi tako nepobjediv sve je jači, totalni zakon je moći se osjećati kao da imaš 19 i da ti ništa ne može stati na put. Znam da, kao ni bilo koja droga, ni ova ne traje vječno, ali zato je sve više i više cjenim svaki put kada je okusim
Kakav sam ja kreten. Hah, reći će sad neki, ne seri Šerloče, kao da mi to ne znamo. Mislim, potpisuješ se kao afro-amerikanac i vjeruješ da si zgodan poput krilnog centra koji ima šuterski raspon Sheeda Wallacea, a u biti si balkano-slaven visok jedva poput prosječnog beka koji mjesto u momčadi duguje tome što je spreman poginuti zbog jebene igre.
Samo, što ti neki znaju. Evo, spreman sam se okladiti da oni nikada nisu tijekom dvijetisućite pičili po Zagrebu sa slujama od walkmena u ušima, dok su im se s usana dali isčitati tekstovi fantastičnih hitova Gin Blossomsa.
Kakvih hitova čovječe, tko normalan zna za taj bend?
Znaju mnogi, pogotovo oni koji su sredinom 90-ih visili po Americi. Nakon sramežljivog indie prvijenca, sljedećim albumom izdanim za velikog izdavača osvojili su vrhove pot lista u rasponu od MTV-a do studentskog radija u Dakoti (Sjevernoj, ne Fanning, ti neiživljeni pervertitu).
''New Miserable Experience'' zvao se album na kojem su dečki prezentirali svoju šećernu verziju američanskog popa nastalu na temeljima Big Star i R.E.M. uz podjednake primjese americane ala Jayhawksi i Crowsi te neizbježni post-grunge kvalitetnijeg kova tipa Soul Asylum i Blind Melon. Ali, umjesto osvajanja svijeta počinju problemi - nakon uspjeha albuma, iz benda je zbog sklonosti opijatima izbačen autor i gitarista Doug Hopkins, koji si je nedugo nakon toga propucao glavu.
Iako su preostali članovi izbacili još jedan sjajan album (''Congratulations I'm Sorry''), šok se pokazao prevelikim i usprkos novoj seriji hitova poput ''Till I Hear It From You'' i ''Follow You Down'', Blossomsi su se razišli u poprilično čudnim okolnostima. Naravno, izdavač nije čekao ni trena već je nakon raspada 1997. ubrzo izdao i best of (zanimljivo, uskoro je bend s dva prava albuma iza sebe imao tri službene kompilacije najvećih hitova) koji je opet skrenuo pažnju na njihove alter-pop himne kao stvorene za soundtrackove ''One Tree Hilla'' ovoga svijeta.
Vidjevši da ni nakon pola desetljeća pauze glad za njihovim pjesmuljcima ne posustaje, Blossomsi se okupljaju pojačani jednim od The Rembrandtsa (onim što izgleda kao bizzaro Armand Assante, plavokos i trijezan), reizdaju spomenuti sramežljivi prvijenac, kreću na turneje, snimaju jedan dosadan album i izdaju live snimku. Sve to bez ponovnog proboja u mainstream, ali uz solidne prihode koje im garantirana postojeća baza.
Dio koje sam i ja. Sad, obzirom na bezveznost prvog albuma nakon inkarnacije, od ovog naj-novoga nisam očekivao previše, tek priliku da se podsjetim dana kada iz playera nisam vadio ''Congratulations''. Kad ono – rasturanje već na startu.
Uvodna ''Don't Change For Me'' pjesma je koja idealno spaja sirovu energiju i melodioznost s radijskom ulickanošću, bivajući u isto vrijeme i klasičnim Gin Blossoms momentom prilagođenim novim vremenima te pjesmom za koju bi jedni Kings Of Leon dali oba jaja, eh kad bi ovi kastrirani manekeni imali nešto poput jaja (priznajte sestre da ih slušate samo zato što su zgodni).
Ja sam, naravno, muškarčina koja uživa gledati ovaj klip na jubitou - obratite pažnju na te ocvale alternativce od kojih ni jedan nije ljepuškast, taj ružni uvećani cover albuma iznad njihovih glava zbog kojega bi autora trebalo zatvoriti u Oz, traumatično iskustvo sviranja u robnoj kući kako bi se prodao poneki CD više, a da usprkos svemu pjesma i u akustičnoj verziji zvuči odlično.
Druga stvar je balada u klasičnom Gin Blossoms ruhu, treća sklepani kvazi-hit, ali četvrta ''Wave Bye Bye'' i peta ''I'm Ready'' opet dižu prosjek albumu. I to poprilično, jer obje bi se uz uvodnu hitčinu (stvarno šteta što pot lista ne ide kao emisija jer ''Don't Change For Me'' bio bi moj prijedlog i već vidim kako bi mu Kreha, Leo i Emir zabili jedinice) mogle naći na sljedećem best of izdanju, ako ne postoji neki amandman koji zabranjuje imati više best ofova nego albuma.
Nažalost, do kraja ploče se jedan za drugim nižu klonovi ranijih pjesama, poprilično dosadni, patetični i tupavi. Što je u nekom matematičkom zbroju jednako dosadnom, osrednjem i neoriginalnom albumu, koji bi bio i užasan da nije ta tri fino odrađena singla.
Samo, moram vam izložiti jedan problem, uz dužnu ispriku Saletu što na ovaj način privatiziram poneki bajt k'o kakav web 2.0 seljak - ja ovaj album obožavam.
Zar samo zato što ti je dao par pjesama za greatest hits kolekciju benda za kojega nikoga ionako nije briga, o ti nesretno stvorenje vjerovatno traumatičnog djetinjstva? Ne, već zato što me s par melodija i gitarističkih fraza vratio u godine kada sam imao duplo više energije (a duplo manje sam je koristio) i duplo manje mozga i kada se ljubav činila rješenjem svih problema.
Vratio me, kao što bi pogled na dildač vratio Prousta, točno tamo u dane kada sam uživao u svakoj sekundi glasne penetracije direktno u glavu melodija s ''Congratulations I'm Sorry'' (kakav nenadjebivi naslov, kako je netko svu mudrost žensko-muških odnosa sabio u ovu jednu rečenicu – ponavljajte ga sve dok ne pogodite pravu intonaciju i smisao).
Što je najvažnije, podsjetio me da u životu ništa nije ljepše od ljubavi. Lijepo je znati da se čovjek još uvijek može zaljubiti, ne nužno u nekoga od krvi i mesa (hej, taj netko ionako uglavnom ispadne tek projekcija vlastitih misli), već jednostavno u trenutak.
Iako je trideseta pred vratima, a osjećaj da nisi tako nepobjediv sve je jači, totalni zakon je moći se osjećati kao da imaš 19 i da ti ništa ne može stati na put. Znam da, kao ni bilo koja droga, ni ova ne traje vječno, ali zato je sve više i više cjenim svaki put kada je okusim.
Mislim, zadnjih dana slušam samo tu jednu pjesmu na repeatu, ''Don't Change For Me'', na putu od doma do posla, što je nekih 20-ak minuta hoda. Uporno se pokušavam sjetiti na koju me stvar podsjeća onaj dio odmah nakon refrena, kada se gitare sudare i zaječe kao Dude nakon što mu joint padne u međunožje.
Uglavnom, stvar se tako odvrti nekih pet puta, nakon čega imam kretenski smješak na licu ostatak dana. I, naravno, onda me ljudi pitaju da kako usprkos ____(upiši meteorološki termin po želji) možeš biti tako dobre volje. Pa možeš, dovoljno je da se poklopi nekoliko sastojaka. Najvažniji od kojih je rasni singl, a to je nešto što su Blossomsi uvijek znali napraviti.