Lokua Kanza Nkolo World Village 2010.
Tako to obično biva. Da je drugačije ne bi valjalo. Do prije nešto više od mjesec dana bezuspješno sam pokušavao pronaći neki afrički album kojeg bih predstavio na pot listi. Ništa me nije toliko oduševilo da bih se potrudio to predstaviti svojim potlistašima za koje me, moram iskreno priznati, ipak malo iznenadilo kako su otvoreni i za world music glazbu.
No, kada se zna kako je to ekipa koja ipak cijeni dobru mjuzu, onda nije ni čudo da je Afro-Beat Airways bio dva tjedna prvi na listi, da su Konono No.1 i dalje na listi te da i Sierra Leone's Refugee All Stars također dobro kotiraju. Nakon te tri recenzije te osvrta na reizdanja Salifa Keite i njegove prve grupe mislio sam kako neću neko vrijeme pisati o ničemu što dolazi iz Afrike, ali je onda u winamp nekako došao novi album kongoanskog pjevača Lokua Kanze. "Nkolo" se u winampu zadržava dosta dugo i iz njega ga tek izbacuje činjenica kako Eelsi imaju odličan novi album i kako je Grandchildren bolji nego sam mislio da će biti.
Ono što je odmah bitno naglasiti je činjenica kako uz ovaj album nećete osjetiti potrebu za plesom ili nekim drugim mrdanjem kao što je to slučaj s tri gorespomenuta albuma. Pjesme Lokua Kanze poprilično su lagane, oslonjene prije svega na njegov sjajan glas koji osvaja svakoga i koji je sigurno jedan od najupečatljivijih vokala koje sam čuo u posljednje vrijeme. Kada bi se sve išlo banalizirati moglo bi se reći kako je ono što Kanza pjeva slično početku karijere Youssou N'Doura prije nego je on dozvolio da ga producenti razvuku na razne strane i od njega naprave karikaturu onoga što je bio na početku karijere. Doduše, produkcijski trenutci su na dvije-tri pjesme pokvarile i "Nkolo". Doduše, te slabe pjesme i dalje zvukom ne odskaču od ostatka albuma na kojem od instrumenata, uz neizostavne udaraljke, pronalazimo još samo mbiru, klavir te gitaru koju je na jednoj pjesmi sjajno odsvirao baskijski gitarista Sylvian Luc.
"Elenga Ya Munda", "Nakozonga" i "Soki" možda na najbolji način predstavljaju ovaj album. Akustična glazbena pratnja savršeno prati Kanzu koji zvuči krajnje jednostavno, nekako neopterećeno. Kao da je sada s ekipom sjeo na neku plažu u sumrak. Tu je gitara, neko svira i mbiru, a udaraljke se uvijek nose sa sobom. Neka je boca vina u điru, a nekom je palo na pamet i da upale vatru. Nema nikakvog partijanja, samo prijateljsko druženje koje Kanza začinjava pjevajući svima omiljene pjesme.