Uvijek se imam potrebu vraćati na početak i ponavljati istu staru priču pa neću apstinirati ni u ovom slučaju, ali već je nekoliko godina svima zainteresiranima dobro poznat put Nine Romić. Počeo je sasvim spontano i podudarao se sa začetkom jedne mikroscene koja je u posljednjih nekoliko godina propupala do te mjere da joj više nije potrebna predvodnica kakva joj je bila ova draga i talentirana kantautorica. Nina je oduvijek bila vođena potrebom za konstantnim stvaranjem i nastupanjem pa se scena oko nje širila zajedno sa sve brojnijom publikom, ali već je nakon "Ptica" postalo jasno da njezina pojava više nije dio samo kantautorskog društva. Nina je napravila puni krug i sada je, s trećim albumom "Stablo", ponovo spremna za novi početak. S dva albuma, brojnim suradnjama i gomilom koncerata iza sebe, logično je da je posljednji album vođen samopouzdanjem i opuštenošću zbog kojih su nove (i stare) pjesme zaigranije i slojevitije te kao takve zasigurno neće iznenaditi samo nove slušatelje koji su već zapeli za neki od najavnih singlova, već i one stare koji dobro poznaju Ninin koncertni repertoar.

Lagao bih kada bih rekao da sam očekivao takvo što. Mislio sam da će te čarobne sobne snimke ostati samo suveniri koji će služiti kao podsjetnici na jednu malu nevidljivu scenu svima onima koji u budućnosti budu bili raspoloženi za dublje istraživanje hrvatskog glazbenog podzemlja. Uz to sam se i besmisleno brinuo i pitao kako će Nina nastaviti pisati pjesme jednom kada se sretno zaljubi, okupi neki dosadan bend i snimi „ispeglani“ album. Očito onda baš nisam puno toga kužio.

Ali se jako dobro sjećam dana kada je pradavne 2007. u Last.fm inbox stigla prva verzija pjesme "Savršeno običan dan", stvari koja se pomalo razlikovala od ostatka samoizdatih pjesama, ali je kao i one imala tu karakterističnu lo-fi patinu koju su nosile "U mom malom mraku", "Mrtva priroda", "Neoni" i druge kasnije ponovno snimljene i konačno službeno izdane pjesme. Nisu to bilo samo obične tužne pjesme zagrnute čarolijom intimne sobne izvedbe, već mala mračna samoispitivanja i demistificiranja koja kao da su se uvijek događala negdje između lažnih početaka sretnih veza i nedorečenih prekida. Mislim, o njima tada zasigurno nisam toliko kontemplirao koliko sam u biti bio zbunjen činjenicom da već nekoliko mjeseci opsesivno slušam kantautoricu koja pjeva na hrvatskom jeziku. Bilo mi je samo važno da čarolija potraje što duže. "Savršeno običan dan" je na "Stablu" napokon dočekala svoju bendovsku transformaciju nakon koje nije izgubila melankoliju i benignu tjeskobu po kojoj je pamtim iz 2007., ali kroz nju se sada odjednom isprepliću i prošlost i sadašnjost, sunčane zrake i osjećaj da sve to nije bilo uzaludno. Jednostavno rečeno – Nina na samom uvodu u "Stablo" dokazuje da može sve. Svjestan toga, bend ju s guštom prati.

Slična se stvar događa i na pjesmi "Obod šešira" koja je već dugo na koncertnom repertoaru, ali najveće su iznenađenje pjesme "Vožnja", "Bicikl" i "Možda" koje isijavaju nekom novootkrivenom srećom i lakoćom. "Vožnja" nije samo nevino sanjarenje o nemogućoj ljubavi između tramvajskih stanica, već je na neki način i posveta Zagrebu s kojim se Nina naivno sljubljuje čak i kada je siv i odbojan. "Bicikl" kao da je napisan i odsviran za sve uzraste, a posebno me veseli što je to omiljeno i najbolje prijevozno sredstvo u ovom slučaju dobilo svojstvo kolačića madeleine koji evocira slatku reminiscenciju na dragu osobu. "Možda" zvuči kao organska live-verzija nekog psihodeličnog soul jazz evergreena iz vremena kada su naši starci bili zaljubljeni klinci. Potpuna suprotnost je gorkasto melankolična "Stablo" sa svojom prodornom porukom: Znam tko si ti tek sada kad postali smo strani…, a pogotovo "Osmijeh kao porculan", još jedna stara koja je doživjela možda i ponajbolju transformaciju, u kojoj bend na samom kraju albuma pokazuje Nini koji se sve još slojevi i mogućnosti skrivaju iza njezinih pjesama. Na albumu se našla i nova verzija tužne ali zlokobno luckaste "Dječakove pjesme" Satana Panonskog koju smo u Nininoj izvedbi već imali prilike slušati na tribute albumu "Oči u magli" iz prošle godine, a s "Vuprem oči" se nastavlja s tradicijom jedne narodne pjesme po albumu.

Možda zvuči nezgodno sljedeća konstatacija, ali Nina i bend kao da su na "Stablu" pronašli svoju srednju struju iz koje se dalje mogu granati u raznim smjerovima reflektirajući tako sve svoje emocije, talente, inspiracije i uzore. Ninu i njezine pjesme nije teško zamisliti uz one Marisse Nadler, uz one Josipe Lisac, možda čak i uz one buduće novog zagrebačkog rock benda Otrovna Kristina ili čak uz polagano popodne sa starijim, ali i najmlađim članovima obitelji. Nina nikada do sada nije zvučala toliko sretno, slobodno i različito, ali ponovo specifično prepoznatljivo, onakvu kakvu smo ju upoznali prije sada već dobar kus godina.