Nina Romić Daljine Aquarius 2010.
"Daljine", uz zajednički EP s dubrovačkim ansamblom Izae i nekoliko njihovih samoizdanih albuma, spadaju u kategoriju specifične glazbene slučajnosti koju kao da smo na ovim prostorima posljednji put potrefili još kada je Zhel izdavao albume na domaćem terenu.
Kao što su neki već primijetili, ovo je stvarno jedan od najljepših domaćih prvijenaca unatrag nekoliko godina. U biti, kontekst hrvatskog glazbenog izdavaštva nije ni toliko bitan. Jednostavno rečeno, ovo je jako lijep album. OK, sada sam neko vrijeme miran, jer…
…ovo je stvarno lažni početak. Ovaj prvijenac stvarno ne zaslužuje okolišanje, ali ne mogu si pomoći. Dugo su ove pjesme bile male, unikatne, neodoljive i uvijek iznova čarobne prije nego su postale velike. Previše sam puta mislio da će one ubrzo postati samo lijepa sjećanja na ranu fazu jedne talentirane kantautorice. A sada su ponovo uskrsnule. I to ne samo kao opravdanja čemerne adolescentske prošlosti, već kao manifesti koji se opiru praznini i konačnoj predaji. Čudno, ali ove su pjesme tek sada sazrele.
*** *** ***
Prije dvije godine maštao sam o ovoj situaciji. Obećao sam si da neću komplicirati i nadao se da će recenzija Nininog mogućeg prvijenca biti kratka i jasna, istovremeno nepristrana i iskrena taman onoliko koliko je potrebno da ne postane žrtva moje patetike i osobnih izvrnutih iskustva. Nije uspjelo. Ovo je samo još jedno osobno preslagivanje sjećanja, odmjeravanje osjećaja i izvanredno mijenjanje pozicija u topli listi najboljih glazbenih trenutaka prošle dekade. I to sve na račun tuđeg truda i iskustva. O da, glazba je moj najdraži heroj!
Goranu Pavlovu sam nedavno prodao foru da neću pisati recenziju novog albuma za My Buddy Moose kako bih izbjegao prijateljsku pristranost. U ovom slučaju nisam načisto da li sam u sukobu interesa. Nina i ja nismo prijatelji, ali siguran sam da bi i na sudu priznala kako sam bio zastrašujuće dosadan i dosljedan pri kompletiranju njezinih sobnih snimaka. Ako Neil Young ima tipa koji mu cijelu karijeru sređuje arhivu što ja ne bi samoinicijativno postao opsjednuti kolekcionar lo-fi snimaka kantautorice iz Savskog gaja. Nekome će se jednoga dana morati obratiti ukoliko će biti potrebe za izdavanjem ultimativnog mega box seta poznate kantautorice Nikoline Romić.
Sve je počelo prije tri godine kada sam s Narančom prvi put otišao na kantautorsku večer u Multimedijalni centar Kopriva. Onda još nisam znao za Ninu, a oni koje je Dragaš 2009. u Jutarnjem prozvao vođama hrvatskog glazbenog ustanka onda su imali još manje izgleda nego danas kada im se usprkos pojedinim izdanjima šira publika još uvijek ne smiješi. Subotnji izlazak u MMC Koprivu nije bilo tipično vikend iskustvo, ali onda sam neizmjerno vjerovao prijatelju koji će me nakon toliko godina poznanstva tek počevši od te proljetne subote pa sve do kraja ljeta 2007. zaraziti Scottom Walkerom, kasnim Talk Talk albumima i susjedom Ninom. On je znao što može očekivati od koncerta, a ja sam se kužerski uhvatio jednog drugog imena s popisa. Zainteresirao me instrumentalni bend Magnolija. Na kraju se uspostavilo da se iza Magnolije skriva Nina s kazoo verzijom svojih pjesama. Nakon toga gomila Nininih kućnih snimaka postala je mala opsesija, a ubrzo je otkriven i dubrovački ansambl Izae.
Nina je od onda naredala gomilu pjesama, Andrew Bird je stotinu puta iskrivio gudalo u svojoj pjesmi "Armchairs" i Tee Pee Records je zaista slučajno poslao dva primjerka Entrance ploče od kojih sam jedan logično prepustio Nini koja me tom istom pločom zarazila. Hipi (tako nam je naredila da ju tagiramo:)) je naposljetku postala jedan od najfrekventnijih izvođača u mom Last.fm profilu, baš kao i spomenuti Andrew Bird i njegov album "Armchair Apocrypha". Možda je Vatroslav bio u pravu. Ponekada mi se čini da bi se taj album mogao naći na samom vrhu moje liste nultih godina. Baš kao i Ninine, onda, neobjavljene pjesme.
Nebitno.
*** *** ***
Bitno.
Čini mi se da je konačni popis pjesma na albumu "Daljine" preslika prošlogodišnjeg predproljetnog koncerta u Koprivi kada sam ju prvi put imao priliku slušati u pratnji multi-instrumentalista Orlana Tusa i gitarista Damjana Ćakmaka. Iako su prve sobne snimke od samog početka označile zvuk i smjer djelovanja, ta su mala lo-fi remek dijela već neko vrijeme tražila idealnu formu koja ne bi uključivala samo glas, akustičnu gitaru i manipuliranje jekom. Prvi su je 2006. prokužili dubrovčani Izae s kojima je snimila odličan EP. Njihov majstorski minimalizam pokazao se kao pun pogodak pa nije čudno što se za "Daljine" u studiju koristila slična receptura.
Silina tih privih lo-fi izvedbi se postepeno i sramežljivo odmotavala u promišljenoj rezonanci koja je sobu pretvarala u gorko-slatki ponor adolescentske melankolije. No, upravo se tu večer u Koprivi sva ta silina vratila kao bumerang u obliku iskrenih, prodornih i hrabrih pjesama. Postalo je jasno da se Nina nakon par godina sramežljivih pogleda prema publici napokon pomirila s činjenicom da zaslužuje puno više. Uz novu pratnju odlučila je propjevati kao nikada do tad.
"Daljine" su samo dio Nininog repertoara, one pjesme koji su usprkos vjerojatnim studijskim kompromisima nadmašile svoje lo-fi verzije. Nina je u studiju ostala vjerna svojim korijenima, pogodila zvuk i opravdala dugovječnost svojih pjesama. U pozadini je ostala vjerna mračnim vizijama Davida Eugenea Edwardsa, sanjivoj nježnosti Marisse Nadler, psihodeliji benda Entrance i jednostavnom pristupu Elliota Smitha, Nicka Drakea i Billa Callahana. Vođena savjetima strpljive Dunje Knebl ovaj je materijal postao neodoljiv spoj sanjive psihodelije i folka – kao da su Mazzy Star mračnu sobu zamijenili pustom livadom. Damjanova električna gitara je najbolja kada se letargično i neprimjetno rastapa po pozadini, a Orlanova melodika pogađa u svakom uplitanju. Kao i u sobi, jeka je još uvijek tu.
"Daljine", uz zajednički EP s dubrovačkim ansamblom Izae i nekoliko njihovih samoizdanih albuma, spadaju u kategoriju specifične glazbene slučajnosti koju kao da smo na ovim prostorima posljednji put potrefili još kada je Zhel izdavao albume na domaćem terenu (uh, bilo je to stvarno davno: "Northern Eye, Southern Blood, Western Bullet, Eastern God" 1996. i "Ponte Rosso" 1998.).
Ovaj prvijenac će vas postepeno zgurati u kut. Nina će serviranjem svojih slabosti nježno raskrinkati vaše zablude. One o ljubavi osuđenoj na polagano gašenje, ali i one o slatkoj ljubavi koja traži smisao usprkos nepremostivoj pukotini između dvije osobe. Iz te pukotine dolaze "Daljine", ta igra inluzija i gorkih spoznaja rođenih u malom mraku sobe u Savkom gaju.
Stihovi: 'Ako pogledaš, nisi kao ja, i ne vidiš / kako izgledam / smijemo se tako zamagljeno / žicom vrat obavijamo…' ne mogu biti samo adolescentska zabluda o emocionalnoj posebnosti, već manifest s kojim se Nina nosi i dan danas.
Draga Nino,
Sretno!
Svaki dan!