Svega ima u tom zadnjem folderu: od klasičarskih teškaša (da se ne preseravam sad s glazbenom eklektičnošću) i jazzera, do kantautora. Nisam još otkrila ključ po kojem odabirem glazbu koja mi omogućava da pišem i zašto sam dobar komad ovog na čem upravo radim napisala slušajući Waitsov "Alice" doslovno na repeat, ali sa sigurnošću znam prepoznati glazbu koja inspirira i potiče. Jednostavno se na onom nekom zamišljenom platnu u glavi poslože slike, boje, mirisi, ideje... onaj se kist koji krene stvarati slike u glavi jednostavno samostalno pokrene i natjera mi prste da pretoče u riječi ono što vide.

Čemu ovaj uvod? "Spaces" je upravo takav album. Uopće ne znam gdje sam nabasala na njega, vjerojatno u nekom od svojih opsesivnih traženja nove glazbe o kojoj – a to je preduvjet – moram nemati pojma, jer najviše volim trenutke u kojima nabasam na nekog izvođača o kojem nikad ništa nisam čula, a koji mi napravi onaj moment s otvaranjem ušiju. Znate o čem pričam? Jednostavno me natjera da svijet poslušam drugačije. I da ga, posljedično, vidim drugačije. I nije zapravo važna žanrovska odrednica, koliko taj trenutak kad moraš, ali moraš, stati usred rečenice, usred PowerPoint prezentacije koju upravo slažeš za nekog ozbiljnog klijenta, usred razgovora u kafiću, usred bilo čeg što trenutno radiš i pitati se – ček, jebote, što je ovo?

Jedan od dramatičnijih trenutaka te vrste zbio se prije sad dosta godina, prije nego mi je doslovno sva glazba koja me zanima bila dostupna zahvaljujući dobrim ljudima s interneta, kad sam ušetala u onaj Dinatonov dućan u centru, a iz zvučnika se izlijevao (i ne, nema bolje riječi) Miles Davisov "Kind of Bue". Sličan se – iako manje dramatičan jer ovaj put nisam vukla prodavača za rukav – dogodio s Nils Frahmom za kojeg nikad nisam čula do jedne nesaničarske noći prije par tjedana. Netko je nešto pisao, kao, e super je dečko, križanac Keith Jarretta i bogznačegjoš, a ja već po navici pustila i odjednom dobila genijalan noćni soundtrack iz foldera "mogu pisat'"

Ovo, očito, nije recenzija albuma. Pojma nemam uopće kako bi se ovakav album recenzirao. Ovo nije svačija šalica čaja, niti je glazba koja će svima leći na prvu. Pomalo je hermetična, minimalistička na prvo slušanje, zatvorena sama u sebe, kužiš da tu ima neki vic, neki štos, nešto, ali nije ti najjasnije u čem je stvar, osim da se dečko igra s klavirom i loopovima, i da to radi live, što je tek poduhvat, kužiš da koristi i tempo i vrijeme i atmosferu i sve što zapravo može i na momente zaboraviš da je to live, a ne studijski album, intimistički je, miran... nanižite dalje emo pridjeve po volji. Ali meni je istovremeno nevjerojatno šaren i topao i toliko me usisao u sebe da danima već po navici tražim upravo taj album dečka za kojeg do prije kojeg tjedna uopće nisam čula. Naravno, u međuvremenu sam poskid... ovaj, posudila s interneta i druge albume koje je snimao i sve je to iz istog atmosferičnog legla glazbenog impresionizma, ali je nekako dobro, pametno i što je meni osobno najvažnije – nepretenciozno na onaj "ne uzimam se previše ozbiljno" način.