Vlastitu solo karijeru započela je s "Raw Like Sushi" (1989.), u to vrijeme hvaljenim zbog razigranog spoja R&B-ja i popastičnog hip-hopa, a u idućih sedam godina Neneh se preobrazila iz slatke curice koja je u traper jakni sa šarenim našivcima zauzimala "Buffalo Stance" pozu, do samosvjesne žene koja u "Woman" pjeva o snažnim ženama ('I've crack led in the fire/ And been called a liar/ Died so many times / I'm only just coming to life'). Na tom se albumu (doduše) nazvanim "Man" (1996.) i obojenim karakterističnim bojama trip-hopa svog vremena, našao i klasik "Seven Seconds" koji je skladala i otpjevala zajedno s Youssouom N'Dourom i koji je, gledajući unatrag, postao jedna od najpoznatijih pjesama 90-ih.

Nakon još jednog zatišja, prije dvije godine nastao je fenomenalan "The Cherry Thing", na kojem se Neneh udružila s The Thing (kojeg čine Mats Gustafsson na saksofonu, basist Ingebrigt Håker Flaten i bubnjar Paal Nilssen-Love) obrađujući skladbe Nenehinog očuha i jazz velikana Dona Cherryja. I dok je "The Cherry Thing" bio fantastičan eksperiment, izazovan i neumoljiv u svom istraživanju, "Blank Project" sada dolazi u nešto blažoj, ali prirodnijoj varijanti. Ujedno je to album po mjeri žene koja je potpuno svoja, po mogućnosti na plesnom podiju, i nema se potrebu nikome za ništa ispričavati.

Na samom početku album je prigušen, lovi nas nježno, ali precizno, i s lakoćom odmotava unatrag naše ubrzanje. "Across the Water" toliko je ogoljena da je čine samo polagano odbrojavanje bubnja, zvečka i Nenehin vokal i daje nam se bez imalo ambalaže, izgovora i muljaže pa je nemoguće ne upecati se. Nakon nje odmah slijedi ljepotica slomljenih ritmova "Naked", (vjerojatno) o paru koji je već prošao sve skupa, ali ona se pita, mogu li, ako još malo rastegnu to što imaju, izdržati još dvanaest rundi u ringu skupa. "Blank Project" možda je prigušen, ali jednako je toliko silovit, puten i bezobrazno seksi, "Spit Three Times"naročito. Ova pjesma je toliko prokleto zavodljiva, da me podsjeti na Lauren Bacall kad Humphreyju Bogartu kaže 'You know how to whistle, don't you, Steve? You just put your lips together and… blow'. Kul nije pridjev koji koristim olako, ali kul je ovdje opravdan.

Izostavila sam doduše da su joj riječi prilično sumorne, o paru u međuovisničkoj vezi u kojoj skupa dosežu lažno dno, opet, opet i opet, a ni stihovi u "Weightless" nisu puno vedriji s 'Keep on dancing but I can’t find my right moves… Keep on dancing but I don’t fit the right shoes'. Savršeno nije ništa, ali bestežinsko plutanje u središtu tornada ipak je moguće, barem dok muzika traje, a "Weightless" je pjesma za samu krijestu ovog našeg vala. I onda me album svaki put dokrajči s "Everything". Od repanja do stenjanja, čak i meketanja, sedam minuta čistog pomućenja, a Neneh i dalje pritišće i gura o stranice pjesme dok je ne rastavi iznutra.

Ovo je album po mjeri žene koji ne djeluje kao da išta želi dokazati, a njegova neodoljiva privlačnost krije se u savršenom omjeru samopouzdanja i samozatajnosti, u miješanju novog i starog zvuka, gorkog i slatkog iz života, u tako prirodnom razotkrivanju i zaposjedanju onog što je njeno.