Neil Young Americana Reprise 2012.
Ovaj album, kao i masu ranijih, nije čak namijenjen ni fanovima, već isključivo Neilu i ekipi koja na njima svira, ovisno tko se u datom trenutku našao na Farmi.
Stoga, slučajnim namjernicima i ljudima dobre volje koji nisu ludi za Neilom po defaultu, mogu poručiti sljedeće - ako vas ime albuma mami na njegovu konzumaciju, radije se suzdržite. Ovo je materijal samo za najtvrđe fanove, iako je upitno koliko i oni danas imaju vremena i volje, pored svih onih ranijih bisera, gubiti vrijeme na očite pizdarije. A ovaj album, usprkos imenu koje obećava u najmanju ruku nekakav koncept ili barem posvetu terminu koji je obilježio pop-kulturu od kada je pop-kulture, prije svega je jedna velika pizdarija.
Naravno, na prvi pogled tu čak postoji i ideja - obradimo folk klasike na svoj način kako bi ih približili novoj publici. Samo, već nakon nekoliko slušanja postaje jasno kako su stvari izabrane prvenstveno zato što se Neilu zasviralo sa starim društvom, a ne zato što je proveo dane i noći smišljajući koje pjesme obraditi i odati im priznanje (izbor redom poznatih tema nauštrb otkrivanja zakopanog blaga također je tipični Youngovski pozdrav svima koji se shvaćaju preozbiljno). Staro društvo su ovaj put vjerni Ludi Konji, s kojima službeno nije snimio ploču još od 2003. i genijalnog "Greendalea", albuma na kojem je, za razliku od ovoga, bio totalno nabrijan na koncept, narativ i poruke.
"Americana" stoga više nalikuje ploči kao što je "Broken Arrow", još jednom albumu isključivo za fanove, na kojem nema nikakvog višeg smisla od mora feedbacka, oceana solaža i ponekog potočića melodije koja se probija kroz svu tu kotrljajuću buku, ploči koja, kao svojevrsni nasljednik najvećeg albuma svih vremena, "Ragged Glory", nije baš ni imala previše šanse ostaviti nekakav specijalan dojam. Kao kada ulaziš u igru zamijeniti LeBrona Jamesa na par minuta i svi čekaju da tvoje vrijeme prođe, tako nekako danas povijest gleda na "Broken Arrow" (iako je meni kao zadrtom fanu i to sjajan album).
Na "Americani" tako nailazimo na vječno iste riffove i ritmove, poneku manje ili više uspjelu solažu i Neilovo zavijanje praćeno moćnim pratećim vokalima (istom formulom i s istim rezultatima mogu uglazbiti telefonski imenik grada Zagreba, novi roman Umberta Eca ili plan Europske Unije za spas eura, kada bi takvog plana bilo). U biti, obzirom da se pjesme kotrljaju u svom ritmu neovisne o izvorniku, ideji ili kriterijima, upravo su mi ti vokali ostavili dojam jedinog elementa zvučne slike na kojem se bend trudio. Kad kažem trudio, naravno, mislim na situaciju u kojoj otprilike Neil, nakon što ga Poncho pita kako bi bilo da on i Billy na onoj dionici nakon refrena zavijaju kao prerijski vjetar, odgovora s 'da,da, sada je red na Ralpha da ode po kavu'.
Ima tu i nekakvih dječjih glasova u pozadini, zborovi su u zadnje vrijeme Neilova slabost (od "Living With War", koji je, da uzgred napomenem, fantastičan album), ali sve ostalo ostavlja dojam čistog minimalizma - dođoh, uštekah se, odsvirah. Negdje malo bolje ("Tom Dula" ima sjajnu meditativnu vibru i energiju mlađih inkarnacija benda), negdje malo lošije ("Get a Job" je čista garaža kakve se ne bi posramio ni punk trojac koji je prije mjesec dana kupio instrumente na Njuškalu s namjerom da svira Azru u Bad Religion varijanti), ali cijelo vrijeme prepoznatljivo. I kurcoboljno.
Mislim, nazvati album Americana, pa onda na njemu odsvirati verziju engleske himne koja je dosadnija čak i od onih koje izvode pijane računovođe i bankarski službenici po stadionima, ili obraditi pjesmu koja je najpoznatija po Led Zeppelin verziji ("Gallows pole"), ili, pazi ovu, obraditi doo wop hitić (opet "Get a Job") iz '50-ih, to može samo Neil. Kao što samo on istovremeno može biti jako šarmantan, ali i jako iritantan, plešući skoro sat vremena između dviju krajnosti. Ispod punog mjeseca, naravno, jer ipak je vrijeme žetve. Odnosno nije, ali koga briga. Rock on.
