Karantamba nije (bila) običan bend. Posljednji je to projekt čuvenog gambijskog gitarista Bai Janha zvanog 'Sweet Fingers'. Nakon što je s nekim ranijim grupama bio jedan od najzaslužnijih za početak uklapanja zapadnjačkih glazbenih zvukova i tradicijske afričke glazbe, Karantamba je na neki način bila kruna njegove karijere. Nije to bila neka super-grupa sastavljena od poznatih gambijskih/afričkih glazbenika, već potpuno suprotno - svojevrsna vrsta glazbene škole u kojoj je Bai Janha podučavao mlade glazbenike. "Ndigal" je četvrti album kojeg je Karantamba snimila već pomalo davne 1984. godine, a koji sve do ove godine nije bio objavljen. Izdavačka kuća koja je zaslužna za ovo izdanje je Teranga Beat što je i logično kada se zna da je njihovo prethodno (uspješno) izdanje bio upravo album Janhove prethodne grupe Guellewar.

Kada bi se Karantamba pokušavala s nekim usporediti, najlakše bi to bilo učiniti s Orchestre Poly-Rythmo De Cotonou. Koliko god ova dva benda bila različita, toliko dijele i dosta zajedničkih detalja. Najvažniji je taj da se zvuk oba benda (barem kada govorimo o ranoj Orchestre fazi) poprilično bazirao na fenomenalnim gitarskim dionicama. Dok se Papillon, gitarist beninskih legendi, znao koristiti i funk ritmovima, zvuk Sweet Fingers gitare je poprilično psihodeličan. Od svog zapadnjačkog zvuka koji je u Afriku stigao 60ih i 70ih godina, Bai Janha je očigledno najviše volio one prozračne, sulude gitarske dionice kojima su tada cijeli svijet obasipala Djeca cvijeća. To nije ni čudno jer bi se i tradicijski zapadnoafrički ritmovi mogli nazvati psihodeličnima (a u stvari je često riječ o voodoo ritmovima, kao što nas Orchestre naučiše). Takvoj gitari i udaraljkama treba samo dodati mantrično pjevanje, povremeno ubacivanje brass dionica, 'zalutale' orgulje i to je to. Time su me svojevremeno Orchestre potpuno kupili, a takav recept donio je uspjeha i Karantambi.

No, za razliku od Poli-Ritmičnog Orkestra koji je često slušatelje osvajao na prvu loptu s tek ponekim gitarskim rifom ili nekom sličnom dionicom koja bi se snažno pojavila početkom pjesme te natjerala vaše udove na mrdanje, Karantamba osvaja pomalo sporije. Teško bi se moglo reći da je neka pjesma s "Ndigal" hit u domeni "Noude Ma Gnin Tche De Me" ili "Gbeti Madjro". Bai Janhine pjesme su strukturirane tako da se polagano uvlače u vašu sobu, zadržavaju se u njenim kutovima te stvaraju ugodu za koju želite da duže potraje.

Najbolji primjer kako to Karantamba radi je pjesma "Satay Muso" (mogao sam umjesto ove pjesme odabrati "Na Dinging Fatty", "Gamo Jigimar" ili "Ndigal", ne bih puno pogriješio). Fenomenalna gitarska dionica provučena preko nepravilnih i očaravajućih ritmova obogaćuje se jednostavnim orguljama i nevjerojatno smirenim pjevanjem. Kada Bai Janha s pratećim, vrlo važnim vokalima, prvi put otpjeva nekakav refren ove pjesme, sve oko vas postaje jednostavno. Sve što želite je da taj osjećaj ne prođe, a Karantamba prepuštanje slušatelja ne propušta iskoristiti bazirajući pjesme na upornom ponavljanju ritmova što ponekad zvuči kao da bend ne želi završiti s pojedinom pjesmom (trajanje pjesama to na neki način i potvrđuje - od devet pjesama na albumu sedam ih traje preko osam minuta). Mantra, plemenski ritmovi, isto takvo pjevanje i nevjerojatno snažan gitarski zvuk. Meni više ne treba. A pogotovo kada ovaj album, kao što to spomenuh, može poslužiti kao idealan soundtrack za neki suludi ljetni after.