Znate taj trenutak, kad dođe vrijeme da se oprostite od nečega što ste iskreno voljeli? Bila to vaša omiljena majica zbog koje ste, vjerujete, dobro odigrali jednu nogometnu partiju pa ste mislili -- jer znate da ste loš nogometaš -- da je to zbog nje, bio to sȃm nogomet zbog slomljene noge, bio to omiljeni redatelj koji je dobrano zabrazdio sa svojim najnovijim uratcima, bio to bend ili solo izvođač koji je otišao na kvasinu zbog toga što je htio stvoriti savršen konceptualan album. Ovo je moj oproštaj od jednog benda.

Coldplay je jedna od srcu dragih glazbenih grupa moje mladosti i njihova prva dva albuma, drugi album pogotovo, zauvijek će imati posebno mjesto u mom foobaru jer su – ni manje, ni više -- jako dobri. Ne mogu uprijeti prstom točno u ono što ih je odvojilo od kontepmorarnih bendova sa sličnim ambicijama i zvukom, ali neću otkriti toplu vodu ako kažem da se Chris Martin silno trudio glasati kao Jeff Buckley dok su tekstovi pjesama/žalopojki bili osvježavajuće iskreni i simpatično patetični. "X & Y", "Viva la Vida or Death and All His Friends", subsekventni albumi koji su povremeno imali šarm prethodnika najavili su pad, a da je bend udario u samo dno, došao do mjesta gdje sve ono što je sačinjavalo Coldplay koji sam volio ne postoji, pokazalo je ovogodišnje (ne)djelo nazvano, iz razloga poznatih samo Martinu i članovima benda -- "Myloto Xyloto".

Koliko je to zapravo loše i zašto je loše?

Jako je loše a evo i pokušaj odgovora zašto: budimo realni, ni na prva dva albuma Will Champion i Guy Berryman, bubnjar i basist, nisu dolazili previše do izražaja, ali kada čujete novi album pitate se, bar za Berrymana, je li on njima uopće potreban? Njegova kontribucija novom albumu je ekvivalentna kontribuciji Ognjena Vukojevića ili Ivana Strinića u dresu hrvatske nogometne reprezentacije.

Dok ih je nekoć krasila maksimalna simplificiranost u pristupu (četiri dečka s fakulteta, korektni svirači i kilo prekida iz kojih frontmen i liricist izvlači inspiraciju), danas su, u nastojanjima da napreduju, ugušili istu. Spomenimo himničnu "Paradise", idealnu call to arms pjesmu za kraj koncerta koja je uništena raskošnim orkestracijama i Martinovim ooohpadicama™ koje su, kako se čini, zaštitni znak albuma. Kad nemamo što pametno reći, glasno urličemo. "Major Minus" je narazvidniji primjer gore napisanog. Naime, na sasvim korektan aranžman s uplivima prijetećeg zvuka gitare, Martin svakih dvadesetak sekundi urliče i nije mi posve jasno tko su to oni koji nas drže dolje i ne daju nam da živimo slobodno. Pjesma je to koja bi htjela biti "Climbing Up The Walls", ali joj ne uspijeva, ni najmanje. Ako im je doista toliko stalo do napredovanja, zašto nikada ne pokušaju kroz eksploziju instrumenata manifestiranu u ubibože neinventivnoj pjesmici "Charlie Brown" i pjevati? No ne, prvo čujemo tko sve sudjeluje na albumu sudarom tonova svih instrumenata a onda zatišje i Martinovo propovijedanje koje prati klavir. Tu i tamo pokoji znaci života, ali linija glazbene uzbudljivosti Coldplaya ostaje ravna.

Od početka do samog kraja, pjesme koje se ističu (po dobrom) najviše podsjećaju na bolja stara vremena: "Us Against the World" zvuči kao pjesma koja nije uspjela završiti na prvom albumu, vođena je zvucima akustične gitare i, kako se bliži kraju, Bucklandovim predstavljanjem karakteristične fascinacije Edgeom svojim kratkim pasažom na električnoj gitari; "U.F.O." zvuči kao manje hrabar nastavak "'Til Kingdom Come" a "Up In Flames", najbolja pjesma na albumu, monstruozan je i iznenađujuće dobar derivat trip-hopa i Coldplay popa. Ono što je zajedničko ovim, uslovno rečeno, trima dobrim pjesmama (ma, svim pjesmama) s novog albuma potpuni je nedostatak sugestivnosti vokala, a ne pomažu mu ni tekstovi istih koji ne vode nikuda i pokazuju Martina kao čovjeka koji više nema što reći.

Dok ne dođe k sebi, možda je bolje da manje govori ili ne govori ništa uopće.

www.coldplay.com