My Morning Jacket iTunes Live From Las Vegas: Exclusively At The Palms EP ATO, 2009.
Moj odnos sa ovim bendom izgleda poput nekakve psihotične veze. Prvo se volimo, pa se ne volimo, pa se onda obožavamo. A kada se obožavamo doslovno se seksamo svakih 5 minuta. To je onako površinski i poprilično subjektivno dojam. Ako zagrebem malo dublje i pokušam biti racionalan, dolazim do računice po kojoj ispada da su MMJ jedan od najvažnijih bendova u mome životu zadnjih 5 godina a da toga većinu vremena nisam ni svjestan.
O njihovoj kompleksnosti puno se pričalo, sada bi samo za potrebe ove recenzije spomenuo lica koja ovaj bend može imati – trubaduri plačipičke, gitaristički superheroji, otkačeni eksperimentatori. Na lanjskom sjajnom albumu nekako su spojili sve ovo, i usprkos svim šansama da zaribaju opet su napravili dobru ploču. Dok se još čovjek nije ni navikao da sa njima nikada ne zna na čemu je, stigne ovaj EP. Navodno snimka uživo, u nekom super studiju u najpoznatijem casinu Vegasa (istom onome u kojem braća Maloof kao vlasnici i hotela i Sacramento Kingsa potpisuju sulude ugovore sa izvjesnim slovenskim playmakerima, i u kojima nastaju još gomile sličnih live projekata), a sve skupa zvuči kao da sviraju samo za vas u vašem dnevnom boravku. Ovaj put nema eksperimenta, osim ako putovanje kroz vrijeme ne smatrate eksperimentom. Sve se svodi na lagano ljuljuškanje, samo što klasične americana balade ovdje dobivaju gotovo evergreen aranžman, tako da MMJ zvuče kao neki lounge bend. Plešu se lagani sentiši, a ako nemaš s kime plesati grli sam sebe. Jer zen ove glazbe nema premca, bend je ovo koji je toliko pomiren sam sa sobom da nije u stanju snimiti ni vlastiti prdac a da ovaj ne zvuči duboko.
Što se tiče materijala, jedna stvar je nova, jedna nije nova ali nikada nije izašla na regularnom albumu, dvije su sa prvog albuma iz davne 1999-e, samo što su umjesto folk štiha sada obojane Bacahrachovskim melodijama i zvuče savršeno. Ipak, vrhunac EP-a je izbor prostale dvije pjesme, po jedna za zadnja dva albuma. Pjesme su to koje se savršeno uklapaju u zvuk ovog materijala svojom nježnošću, te zvuče čak i bolje nego na pločama sa kojih originalno potiču i gdje često ostaju zakopane iza već klasičnog MMJ bombardiranja osjetila. Bitnije promjene u aranžmanima na «Knott Comes loose» i na «Thank you Too» ne postoje, ali u ovom kontekstu zvuče kao da su nastale na jednom te istom sessionu, odnosno kao da su stvorene za ovaj projekt a da su nekako skačući kroz prostorno-vremenski kontinuum završile na ranijim albumima.