My Buddy Moose Wonderful Feeling Of Emptiness Dancing Bear 2010.
"Wonderful Feeling Of Emptiness" je klasičan izdanak sindroma drugog albuma, ali njegove hrvatske varijante. Uobičajena verzija sindroma ukazuje na poteškoće koje se javljaju nasljeđivanjem prve ploče kojom se neki izvođač predstavi publici i zaradi njezinu pažnju. Očekivanja narastu, ulozi se povećaju i često se umjesto novih milozvuka začuje prdac u rosu. Hrvatska verzija je zajebanija, jer je rađa pravi problem, a ne diletantsko nekuženje (vlastitih) odlika koje dobar bend u prvom planu i čine dobrim bendom.
Ne bih htio da ispadne kako provociram frku, ali zamolivši me za recenziju nove ploče omiljenih mi My Buddy Moose za Potlistu, Dražen je to učinio uz dva znakovita signala. Prvi se odnosio na njegovo prijateljevanje s pojedinim članovima benda, kao, previše su mu bliski da bi mogao objektivno sagledati svoj mogući subjektivan stav prema ploči. U moje su se vrijeme takve fraze koristile kao izvlačenje od neugodnosti priznavanja priki kako baš i ne misliš da je ono što radi dobro. Ne znam, Dražene, o čemu se tu zapravo radi. Jer, spika jest malo sumnjiva - eto, i sam gajim određene prijateljske/dobro-poznaničke odnose s riječkim ponoćnim kaubojima i nemam nikakvih ograda izravno im u facu reći što mislim. Momci, jebiga, ponovno ste snimili odličan album!
Drugi navedeni signal bez dvojbe mi je poručio gdje uredništvo ovog sajta olinjalih tinejdžera smješta moje preferencije i ukuse, što ponešto govori i o uzrocima te pozadini moje procjene kako su My Buddy Moose najbolji hrvatski bend. Kaže Dražen kako je ipak LaMario, a ne on, ovdje zadužen za kafana-americanu (njegov termin, po meni baš jako dobar!), ali kako se dotični nikada nije niti relativno pohvalno izražavao o Sobovima bilo bi dobro da uleti netko drugi. Dakle, situacija je jasna kao dan - kad je neki album previše seljački i za sajtovog country-rock rezidenta, zovi Pavlova, njemu se sigurno sviđa...
E pa da, njemu se nova My Buddy Moose ploča doista izrazito sviđa, a pjesme na njoj su mu se sviđale i prije tri godine. "Wonderful Feeling Of Emptiness" je klasičan izdanak sindroma drugog albuma, ali njegove hrvatske varijante. Uobičajena verzija sindroma ukazuje na poteškoće koje se javljaju nasljeđivanjem prve ploče kojom se neki izvođač predstavi publici i zaradi njezinu pažnju. Očekivanja narastu, ulozi se povećaju i često se umjesto novih milozvuka začuje prdac u rosu. Hrvatska verzija je zajebanija, jer je rađa pravi problem, a ne diletantsko nekuženje (vlastitih) odlika koje dobar bend u prvom planu i čine dobrim bendom. Drugi se album u našoj domovini, govorimo li o primarno nezavisnim bendovima zalutalima unutar našega kvazi-major Dallas/Menart/Dancing Bear/Aquarius kvadrata, najčešće uopće ni ne dočeka ili se na tržištu pojavi taman kada bend iz oceana u međuvremenu napisanih novih pjesama destilira deset-petnaest najboljih za neku buduću ploču.
Barem polovicu od dvanaest pjesama ovoga odličnog albuma prvi sam put čuo još ujesen 2006. godine na bendovu tadašnjem koncertu u KSET-u. Jadikovke o nelogičnim diskografskim potezima koji ni najmanje ne pomažu pristupačnim, melodičnim, zabavnim, potencijalno široko zanimljivim bendovima, sada (a zapravo ni inače) mi nisu u prvom planu, koliko je to bendov filigranski osjećaj za sve sastojke atraktivne pop pjesme. Već prvim slušanjem pred-verzije ploče koju mi je gitarist Matko spržio još krajem prošlog desetljeća (nešto drugačiji tracklisting i to je sve), te sam pjesme prepoznao bez problema. Okej, španjolski tekst (courtesy of Petra Benčić) i opuštena tex-mex atmosfera "Las Nubes Peligrosas" teško se mogu promašiti u klasičnijem angloameričkom rock okruženju, ali bend je ovo sposoban vrlo vješto, čak i jednu standardnu rock udarnicu kao što je "When I Say" - duhovna srodnica "The Sweetheart Song" opskurnih majstora Patty Hurst Shifter - učiniti pamtljivom i zanimljivom.
No, iako bi mi svakako bilo drago da sam novi Moose album dobio još prije dvije godine, a mislim kako se ni bendu samom ta ideja ne bi gadila, dodatno je vrijeme uloženo na najbolji mogući način, što se svakako čuje u ovoj zrelijoj, dorađenijoj ploči, koja uvelike profitira i od angažmana producenta Edija Cukerića. Ne kažem nužno i boljoj - uz neposrednost prevladavajućih rokerskih budnica, debi album znatne bodove osvaja i višegodišnjim oduševljavanjem pa ću finalnu presudu moći donijeti tek za koju godinu - bude li uopće potrebna. Taj je album bio finiširan instrumentalom "Crossing The Big River", čamcem u kojem su zajedno veslali Calexico i Morricone, pjesmom kojoj se nije moglo prigovoriti ništa osim činjenice kako se nikako nije uklapala u 3-do-4-akordni 3-do-4-minutni country-rock ostatka ploče. "Wonderful Feeling Of Emptiness", taj omjer poletnih rokerica i kompleksnijih formi američke tradicije, pogađa osjetno ravnomjernije.
Onih stotinjak ili dvjestotinjak ili bilo-bi-super-ali-nema-teorije petstotinjak analaca kojima internetska piraterija nije dovoljna i koji jednostavno moraju imati originale voljenih bendova, na naslovnici omota prvo će uočiti naljepnicu koja obznanjuje albumsko sudjelovanje dvaju velikih americana legendi. Možda prisutnost Howeja Gelba i Chrisa Eckmana u krajnjoj liniji i jest samo mogućnost realizacije fanovskog maštanja - primjetnijih glazbenih paralela ipak nema - prvi je skloniji ili sklon i krhotinama i istraživanjima, dok je drugi ovakav moćni korijenski rock posljednji put ukrotio još prije skoro dvadeset godina, na kultnima "New West Motel" i "Setting The Woods On Fire" - ali, osim što time kupuje još simpatija (nikada nisam volio muzičare koji ne vole pričati o muzici i priznavati kako su nečiji veliki fanovi, i obratno), prilično precizno naznačuje i obuhvatniji americana krajolik, prvenstveno melodramatične južnjačke polu-balade "Something To Cry About" ili "Wonderful Feeling".
Sam je Gelb, s kojim je bend inače odsvirao nekoliko zajedničkih koncerata i razmatrao konkretniji vid diskografske suradnje (propala priča ili?), zapravo na albumu gitarom pojačao samo jednu pjesmu, a ja vam neću reći koju kako bih provjerio istinitost osobnog dojma da se ista nipošto ne može prepoznati, osim čitanjem podataka u knjižici. Eckman je, s druge strane, klavijature odsvirao na čak pet pjesama (Leon Brenko na dodatne tri), s gotovo podudarnim rezultatom. Naime, iako čujniji, niti njegov niti Leonov rad ne zvuče kao gostovanja - bilo poznate zvijezde, bilo studijskog suradnika-prijatelja. Kroz cijeli su album klavijature u temeljni zvuk benda uklopljene glatko, bez primjetnih šavova, čineći pjesme bogatijima, organskijima, čak i prirodnijima u kontekstu bendove fascinacije cjelokupnom američkom glazbom. "Scary Feeling" doista rezonira zlokobnim prijetnjama koje naslov pjesme dijeli s noćima američkog Juga, a ljupka završna "I Don't Care" u svojem nebeskom finalu leti upravo balonom električnog klavira. Davno smo naučili kako su soul i country dva velika druga voljna uzajamno si uskakati u pomoć, ali se nikada nije suvišno podsjetiti.
Moram biti iskren i priznati kako moje postojeće startne sumnje nisu bile usmjerene bendovoj sposobnosti kvalitetne i legitimne izvedbe novih ideja, nego vlastitoj zatucanosti koja različite pod-žanrovske niše češće traži u radovima različitih bendova, a ne kod jednoga slobodnijeg. Činilo mi se stoga kako bi mi, eventualno, mogla pofaliti još koja melodično-garažna ljepotica kakvima je prethodni album obilovao, ali album mi je sve dileme razorio u rekordnom roku. Ne bih želio ispasti nepošten prema sjajnom gitaristu Matku, basistu Ištvanu Široli Pišti i bubnjaru Jasminu Đečeviću, ali barem je autorski potpis ispod pjesama putokaz ka najzaslužnijoj osobi. Pjevač, gitarist i gotovo kompletni autor Luka Benčić doista pjeva engleskim jezikom u kojem se čuje da nije naučen rođenjem, nego slušanjem ploča, ali bilo bi zaista lijepo kada bi i ostalim bendovima, ne samo onima koji operiraju na srodnim područjima, to bila jedina mala mana. U svemu ostalom, veliki je kuler. Naravno da je slušajući garage-rock udar jednih "Drunk" ili "Dance" teško zamisliti Benčića kako sjedi za klavirom i pronađene melodije i harmonije detaljno upisuje u kajdanku, no pjesme My Buddy Moose vrlo uvjerljivo svjedoče o promišljenosti i minucioznosti svojih stvaralačkih postupaka. Ovakva efektnost refrena, melodija i solaža nipošto ne može biti tek rezultatom nadahnutijeg jamminga.
Po meni, sve se to najbolje čuje u mojim četirima favoritima - uvodnoj rasturačici "Finally", vrlo lako ponajboljoj pjesmi benda uopće, sa sjajnom Matkovom mandolinskom dionicom koja me naprosto ubija; ritmičnoj zajebanciji "Alone" i njezinim duplim (čak mi se čini i trostrukim) gitarskim country pijanstvom od solaža; prelijepoj zaljubljenoj "Morning", te nevjerojatnoj "Tonight", svježim viđenjem klasičnih country dueta (ala Tammy Wynette & George Jones ili Gram Parsons & Emmylou Harris), u kojem se Luki sugestivnim, zavodljivim vokalom pridružuje stanovita Silvia Gaćina. Ne znam bavi li se dama i inače pjevanjem - ako ne, svakako bi trebala, da imam što slušati kada mi albumi Tift Merritt nisu pri ruci (iako uvijek jesu, jel). Kao predstavnice nove ploče koja bi svojim hrabrim i moćnim iskorakom u raznorodni vrli novi svijet tradicionalističkog rocka za bend mogla zainteresirati i dosadašnje skeptike, ove su četiri pjesme manje uspjele negoli kao duhovna hrana starim fanovima čiju zastavu ponosno ističem kada god to mogu ili moram. Takva je raspodjela, međutim, potpuno umjetna, nemušti pokušaj da se o albumu napiše i nešto drugo osim ugodnog osjećaja koji me zaokupi svaki put kada "Wonderful Feeling Of Emptiness" slušam - ulozi jesu povećani, ali je postignuta pobjeda zato tim slađa.
Valjda treći album nećemo čekati do olimpijade u Sočiju.