Soundtrack je oduvijek bio savršena forma za sve koji traže uzbuđenje iz broja u broj, koji nemaju strpljenja za preslušavanje jednog albuma više puta i kojima u muzičkom smislu općenito nedostaje empatije i kršćanskog pružanja druge prilike. Ako se mene pita, najbolji album devedesetih bio je soundtrack za Trainspotting; najbolji techno ikad, najbolji Blur ikad, najbolji Pulp ikad...plus prvi i zadnji Brian Eno i Iggy Pop ikad. Nešto se dogodilo sa soundtrackom u međuvremenu, njegovom ugledu nije pomogao niti konceptualni pristup (ono kad su Mogwai snimili muziku za Zidaneov film) ni izlistavanje najvećih hitova ili trendova u tekućoj godini, kao što je to slučaj sa meni jako dragom Step Up franšizom. Ljudi su potpuno prestali pričati o soundtracku.

A onda su se stvari počele mijenjati. Neki dan, na početku novog Iron Mana slušam, gledam i ne vjerujem - Srednja Europa s kraja 20. stoljeća dočarana nezaboravnim taktovima Eiffela 65! Toliko plitka, a istovremeno toliko upečatljiva i duhovita gesta koja, još kad se uzme u obzir da je riječ o AMERIČKOJ perspektivi Srednje Europe s kraja 20. stoljeća, apsolutno svjedoči o tome da je netko, tko je slagao muziku za Iron Mana, razmišljao o vrlo kompleksnim relacijama.

Što se tiče novog soundtracka za Gatsbyja, 6.5.2013. sam zaokružila na kalendaru još prije pola godine kada sam shvatila da se Jay-Z ne prijeti bezveze da će složiti novi vrhunski album (za razliku od Dr. Drea kojem i dalje ništa ne vjerujem po pitanju novog Eminema). Ipak, nisam bila posve optimistična jer me s Jay-Z-om konstantno prati odi et amo odnos, pojačan u korist prijezira nakon njegovog nedavnog otvorenog pisma i čitave priče s Kubom. Tako je to valjda s pop zvijezdama, uvijek u sebi sadrže neku dualnost koja na momente beskrajno nervira, da bi im nakon dva mjeseca morao odati počast za neki drugi, dobro odrađen potez . Ili čak promijeniti mišljenje vezano uz istu pjesmu koja se pojavljuje u dva različita konteksta, kao što je to slučaj sa "No Church in the Wild" koja mi se na albumu "Watch The Throne" činila pretencioznim komadom bez premca da bi mi se kod Gatsbyja posve skladno uklopila u svoj novi ambijent.

Prvo što upada u oči prilikom pregledavanja popisa pjesama je odabir izvođača i autora. Jasno je da je struktura vrlo promišljena; u obzir su uzeta trenutno popularna imena imidžom bliska indieu poput Gotyea, Florence and The Machine i The xx-a, zatim čistokrvne pop kolege poput will.i.am.-a i Fergie (s kojima se možda najviše riskiralo) te starija garda (Bryan Ferry). Isto tako, zanimljiva su međusobna križanja izvođača, odnosno autora koja se na soundtracku događaju više puta; Beyonce tako izvodi "Back to Black" Amy Winehouse, a Emeli Sande Beyonceinu "Crazy in Love". Onu samozatajnu stranu filma predstavljaju Lana Del Rey sa svojim regularno općim temama o životu i smrti ("Young and Beautiful"), Sia - Lanina nova kopija - s temama o ubijanju i bježanju ("Kill and Run"), te Florence and The Machine koja je uslijed nedostatka dobrog materijala sve svoje karte bacila na pripjev (eh da su ženski vokali s house i trance scene početkom 2000-ih imali bolju prođu, nikad se ne bi ni dogodilo da Florence sa cvijećem u kosi otkriva toplu vodu i prerađujena isti način već prerađene pjesme, zadobiva zvjezdani status i gradi karizmu jedne umjetnice).

Soundtrack započinje Jay-Z-ovim vokalnim doprinosom, pjesmom "100$ Bill" kao stvorenom za podizanje atmosfere, otvaranje zastora i sl. Puna je ukrasa u stilu ranije Florence i zrelijeg Kanyea i ne bi sama po sebi značila mnogo da je ne slijedi obrada "Back to Black" u izvedbi Beyonce i Andrea 3000 koja u mnogo komornijem tonu provlači isti osnovni ritam prisutan od početka prve pjesme (!!!), tako da praktički zvuči kao njezina jeka.Osim te ekonomične i po meni uvijek sjajne varijacije suštinski istog ritma zanimljiv je i Beyoncein suzdržan pristup u izvođenju pjesme koja se još uvijek ne može promatrati drugačije nego kao hommage Amy Winehouse.

Veliko iznanađenje je Fergie koja na "Little Party Never Killed Nobody (All We Got)" uopće ne zvuči loše, kao što loše ne zvuče ni Florence ni Lana ni Emeli, ali ne razumijem zašto su baš Fergienu pjesmu morali ugroziti pitbullovskim intervencijama koje su s krajem 2012. definitivno izgubile svaki smisao. Jedino pozitivino u tome je podržavanje raznolikosti stilova čiji suprotni pol zastupa Bryan Ferry sa svojim Bryan Ferry Orchestra. Zanimljivo je to što Bryan Ferry s jedne strane zvuči vrlo deskriptivno, čak autentično u odnosu na vrijeme u kojem se odvija radnja filma jer se njegov orkestar zapravo i specijalizirao za jazz 1920-ih te je po tom ključu vjerojatno odabran, ali s druge strane, kada netko s takvim vremenskim odmakom ulazi u nešto tako davno, ne može se ne osjetiti namjerni napor u savladavanju nečega što bi u principu trebalo djelovati spontano. Ne kažem da je loše, samo da to nije to.

Jack White se pokazao solidnim, kao uvijek prilikom izvođenja obrada, dok Gotye i The xx spašava jedino njihov momentalni status. Oni su vjerojatno svojim imenima iskorišteni tek za privlačenje pažnje kod dijela potencijalne publike jer zvukovno ne nose ništa novo osim što produžuju trajanje pomalo sakralnog ambijenta koji se na soundtracku stalno isprepliće s čvršćim beatovima. U biti, to je i ta glavna Gatsbyjeva struktura kojoj se korijeni možda i doslovno nalaze u već spomenutoj "No Church in The Wild".

Kao uvijek kod ozbiljnih albuma, a ovo je ozbiljan album, greške prije leže u preintenzivnoj posvećenosti radu nego li u nemaru. Slušajući ga, jasno je da se išlo na originalnost i slojevitost te da se pritom pomalo i riskiralo. Umjesto spektakularnih brojeva koji bi sigurno odgovarali Fitzgeraldovim opisima rastrošnih zabava (kao što je "Lady Marmalade" sjajno odgovarala Luhrmannovom Moulin Rougeu) izabrani su uglavnom oni koji svojim zvukom aludiraju na određenu neutaživost u takvom načinu života.

Rezultat je izrazito heterogen album pun napetosti unutar i između pjesama, zanimljiv već od pregledavanja popisa pjesama. Ipak, od svega mi je najdraže to što je s Gatsbyjem forma (klasičnog filmskog) soundtracka ponovno dobila na važnosti. To je gesta koju je netko morao izvesti, makar se radilo o filmu koji zasad, prije početka prikazivanja, na oskudnom uzorku Metacritic.com i ne stoji najbolje, ali tako me nije briga kad netko omalovažava film s obrazloženjem da je 'namijenjen mlađoj publici', kao da odrasli smiju gledati samo, štajaznam, drame iz katastra?