U zadnjih dvadesetak godina svjedočimo pojačanoj eksploataciji forme 'grafičkog romana', što ne čudi uzimajući u obzir da je post-postmoderni pionir Batman (1989.) nakon oko 35 uloženih, zaradio 450 milijuna zelembaća. Good job! Osim marketinga, jasno je da postoji još nekakav misteriozni pojačivač doživljaja pri konzumaciji ekranizacija nekad papirantih heroja. Zašto smo toliko zaluđeni tim 'oživljavanjem'? Je li to svijetla strana razočarenja, kada shvatimo da smo likove Watchmena (2009.) zamišljali drugačijima od prestavljenih, razmišljajući pritom da bismo i sami to bolje napravili? Ili je posrijedi užitak koji proizlazi iz oduševljenja Jokerom u The Dark Knightu (2008.), razrađenim toliko fino da ga se može koristiti umjesto štaub-šećera na krafnama? Čini se da je odgovor, barem za većinu, u pažljivo konstruiranom neutralnom međuprostoru. Drugim riječima, Joker = Horror, ali je njegova priča servirana toliko trodimenzionalno da ne možemo odoljeti poistovjećenju ili barem umišljanju: kako je to biti Joker?

Jay Munly naoružan strpljenjem kreće u koncept albuma "Petr & The Wulf" baš od slušatelja, s pričom zakrabuljenom u slavlju Luperkalije. Za razliku od Nolana, Munlyjev budžet je znatno manji pa je shodno tome uži i njegov doseg. Ono što je bitnije je razlika u motivu: dok Nolan rekonstruira fenomen plastičnog, američkog heroja (i njegovog antipoda), Munly se bavi pričom ukorijenjenom u bajkovitom tlu jedva prohodne šume ruskog folka. Posrijedi je dekonstrukcijjska adaptacija simfonijske priče "Peća i Vuk" (1936.), koju je od Prokofjeva naručila ondašnja ravnateljica jednog dječjeg kazališta u Moskvi, a koju autor završava u nevjerojatnom roku od 4 ili 5 dana. U to vrijeme se od ozbiljnog autora (kao što je bio Ukrajinac u pitanju) nije očekivalo da se, da prostite, posere u manje od tjedan dana. Uz opće oduševljenje, Moskva je brujila o tajnim pomagačima koje je Sergej navodno morao imati da bi klasik budućnosti uspio zgotoviti u tako kratkom roku...

Za one koji se ne sjećaju, radi se o dječaku, njegovu djedu, strašnom vuku i seriji životinja. Izvorna muzika je pisana tako da svaki lik u priči bude okarakteriziran jednim solističkim instrumentom i jednom temom. Naravno, Munly aktivno transformira fabulu u prljavu leguru antičke tragedije i ranosrednjovjekovne horror-bajke, a na sve to dodaje red američkog folklora. Kao rijetko odličan igrač riječima među muzičarima srednje generacije (uz Davida Bermana, čija poezija oduševljava jednako kao i muzika) Munly uspijeva prividnoj zaigranosti dječje pričice pridodati stravu goth-americane, tako da se tu više ne zna tko je dobar, tko je loš, a tko izbezumljen. Za pažljivog slušatelja osobito će zadovoljstvo biti u otkrivanju upravo ove jokerovske transformacije, tj. razmjene Dobra i Zla u likovima koji to naoko teško podnose.

Čak i ako nemate običaj na prvu slušati riječi pjesama ili razmišljati o njihovom sadržaju, Munly and The Lupercalians nude mnogo više od priče. Tako nas otvarajuća "Scarewulf" preko uvodnog drona i vrckavog bendža efikasno uvodi mrak, da bi ga uskoro razbio fantastični višeglasni refren. "Petr" započinje molskim razgovorom titrajuće visokih nota klavira i neizostavnog bendža, da bi dodavanjem drvenih puhača i organski kožnate ritam sekcije prerastao u frajerski swagger kojim Munly savršeno oslikava višeobraznost Petrova karaktera. Podmukla tuba i triangl ubacuju nas u glavu protagonistova djeda: ponajbolja "Grandfather" kaže 'It could be pork on Friday and fish on the Sabbath / If I could wear that old Wulf's teet'. Munlyjeva potreba za poništavanjem konteksta izvornog predloška najvidljivija je iz tri pjesme o životinjama. "Bird" jednako duguje Davidu Byrneu koliko i bluegrassu, "Cat" je jedina naglašeno gitarska alt-country laganica s čudnovatim zadahom Beach Boysa, dok je "Duk" nekako najbezobraznija u svom refrenu koji neprestano ponavlja 'Duck, duck, duck, duck...Goose!' Otrovni osmominutni finale "Wulf" nevjerojatni je country-funk-spoken-word freakout koji podsjeća na Barryja Adamsona u svojim demonskijim trenucima.

Iz razloga što su ovdje pjesme u službi koncepta, "Petr and The Wulf" i nije najbolja polazna točka za upoznavanje s Munlyjevim zavodljivim radom (kojeg svakako vrijedi upoznati, jer je jedna od skrivenih denverskih arkana). U tom smislu bolja je preporuka "Munly & the Lee Lewis Harlots" (2004.) ili manje rafinirano izdanje "Jimmy Carter Syndrome" (2002.) od kojih nakon uzastopnih preslušavanja imate osjećaj da vam se miješaju venska i arterijske krv... Ipak, "Petr and The Wulf" je album koji će zbog rijetko kompletne vokalno-instrumentalne izvedbe ubrzo ući u uši i onim slušateljima isključivo hedonističke proveniencije. Kao i u većini anti-pop izdanja, visoko nad stihovima ovih pjesama drijema kritika. Ovdje je usmjerena onima koji će kritizirati stereotip bez osvrta na ideologiju koja ga potkiva. E, pa Išli Mujo i Haso...

www.myspace.com/munlytheleelewisharlots