Mulatu Astatke je jedan od najvećih. Nije uopće potrebno pisati o njegovom liku i djelu i pojašnjavati njegov utjecaj na glazbenike koji su došli iza njega. Jednostavno, kada se priča o afričkoj glazbi, ali i jazzu općenito, ovaj 70-godišnji Etiopljanin je vrh.

Astatke je "Sketches of Ethiopia" zamislio kao putovanje svojom zemljom i njenom glazbenom ostavštinom, a album je snimio sa svojim stalnim 12-članim tour-bendom. Za razliku od izdanja od prije četiri godine, "Mulatu Steps Ahead", koji je u naravi bio jazz album, ovaj materijal je puno više 'afro'. I to ne samo afro-jazz, čijim se rodonačelnikom Astatke smatra. "Sketches of Ethiopia" na trenutke djeluje kao klasični afrobeat, a pogotovo je to slučaj u sjajnoj "Gambelli" koju nosi brass sekcija, ali i sjajna dionica pjevača Tesfayea. Na neki način ta pjesma predstavlja i sukus albuma te potvrđuje uvodnu rečenicu ovog teksta. Naime, iako je Mulatu Astatke mogao snimiti klasično-virtuozni album prepun sjajnih solo dionica na vibrafonu i udaraljkama, a da to i dalje bude slušljivo i onima koji nisu baš pretjerani obožavatelji takvog stila, njemu to očigledno nije bila nikakva namjera. Dapače, ovom je prilikom Astatke pokazao i onu drugu njegovu sjajnu stranu – autorsku. Još jednom spojivši afričku sa zapadnjačkom glazbom, povezavši specifičnu 5-tonsku ljestvicu s onom 12-tonskom, uobičajeni orkestarij s onim tradicijskim, Astatke je to napravio besprijekorno. U tek par navrata vibrafon preuzima glavnu ulogu dok na većini albuma u prvi plan istupaju brasevi i vokali. Astatke svojim dionicama daje dodatni ukras, bez nepotrebne samodopadnosti. Čovjek je jednostavno pustio drugima da odrade svoj posao, a on iz prikrajka, kao neki poglavica okružen mladim ratnicima, sve promatra i uključuje se kad i gdje smatra da je potrebno.

Recimo, "Hager Fiker" je klasični primjer potpune genijalnosti. Jednostavan ritam proteže se cijelom pjesmom, brasevi i tradicijski instrumenti (posebice washint, flauta napravljena od bambusa koja se tijekom albuma pojavljuje u nekoliko sjajnih dionica) vode igru, a gospodin Astatke virtuozno slaže bravuru za bravurom. "Hager Fiker" se od prvog slušanja nameće kao klasik, jedan od trenutaka kojem se lako vraćati, a svakim sljedećim pjesma se sve više uvlači u uho (ili pod kožu, kako hoćete) te se ne da istjerati.

Ono što je važno istaknuti kod ovog albuma je ravnomjeran odnos instrumentala i vokalnih pjesama. Neparne su, naime, instrumentalne, parne pjevne, a takav raspored je dao odličan ritam ovom materijalu. Sjajno je svoju ulogu odigrao već spomenuti Tesfaye koji je otpjevao spomenutu "Gambellu", ali i "Gamo" te psihodelično-ležernu "Gumuz". Dodatni šarm albumu dala je pak malijska pjevačica Fatoumata Diawara za koju je Astatke napisao "Surmu" koju je ona sjajno i otpjevala naglasivši tako još jednom kako uspjeh njenog prvog albuma "Fatou" iz 2011. nikako nije bio slučajan.

Sve u svemu, Mulatu Astatke je još jednom pokazao da je car. Doduše, netko bi rekao kako takav glazbenik i autor okružen sjajnim suradnicima i ne može snimiti loš album, ali puno je primjera koji pokazuju suprotno. "Sketches of Ethiopia", s druge strane, nudi potpuni užitak onima koji vole jazz, onima koji vole afričku glazbu, ali i svima onima koji vole dobru glazbu. Svakako poslušati.