Definitivno nije potrebno otići skroz do Novog Zelanda kako bi se pronašao još jedan bend koji kombinira post-rock, razne metal podžanrove i sočne gorko-slatke teksture koje mogu zaintrigirati shoegazere svih uzrasta. Zato mi nije bilo ni na kraju pameti opravdavati i gurati još jednu takvu modernu metal mišanciju samo zato što bend dolazi iz daleke zemlje.

Iako imaju ultimativni post-metal naziv, Mountaineater na prvijencu predstavljaju nekonvencionalni spoj raznih utjecaja koje su uspješno zaogrnuli jedinstvenom atmosferom čije intenzitete definiraju osobni usponi i padovi glavnog autora. Naime, Tristan Dingemans je nakon duže pauze sa svojim prvotnim bendom High Dependency Unit napokon dočekao novo izdanje koje kod njega doma ne konkurira samo u rekreativnim underground vodama, već je u prvom tjednu nakon izlaska završilo čak na desetom mjestu nacionalne top liste novih albuma. Uostalom, Dingemans je veteran scene, ali i još jedan glazbenik kojega će poneki kužeri izvan Novog Zelanda prvo dovoditi u konotaciju s uvijek zvučnim Albinijem s kojim je bend High Dependency Unit 2001. snimio svoj album "Fire Works".

Novi projekt donosi širu zvučnu sliku, toliko razgranatu da je pomalo čudno što se Dingemans, Chris Livingston i Anaru Ngata, uz sve kombinacije, nisu odlučili i za pokoji black metal juriš. U tom slučaju bi usporedba s bendom Vaura bila više nego neizbježna obzirom da je i ta ekipa cjelokupnom atmosferom uspjela pokrpati jaz između hrpe korištenih podžanrova.

Dingemans kaže da je glavni gitarski riff s "Gutterball" posveta Albiniju, a ali je s druge strane zanimljivo kako njegov bend istovremeno uspijeva takvu vrstu sirovosti sjediniti s masnim metal kotrljanjem i psihodelijom. Pogotovo kada na "Lord of Sumo" još dublje zagrebu u sludge metal domenu novozelandskih kolega Beastwars. Nakon toga slijede dvije instrumentalne stvari koje na prvu potpuno odudaraju od uvoda u album. Trojac iz Dunedina se u "Exegesis VII" klanja monumentalnosti koju će na kraju rastaliti u gustoj kiselini, ali u tome nije toliko predvidljiv koliko bi uigrani post-rocker mogao očekivati. "Ch'an Ra" je možda i najklasičniji susret post-rocka i post-metala, pogled u horizont, u grimizno nebo kojim polagano lete Explosions in the Sky i u južinom raskopano more po kojem plove Isis. U "Spiderbaby" Dingemans zvuči kao Mark Eitzel koji s metal pratnjom obrađuje The Cure, a zadatak ove, pomalo ljubavne, pjesme je da vam priušti katarzu prije nego vas posljednja "Jerusalem" ponovo isporuči na sirovi početak priče.

Nemojte se dati smesti prilikom prvih par preslušavanja albuma koji kao da je podijeljen na tri zasebna čina u režiji tri različita benda.