Okno koje istovremeno projicira slike iz prošlosti, sadašnjosti i jedne od mogućih, ne pretjerano vjerojatnih inačica budućnosti jazza. Upravo ta metafora najbliže opisuje glazbu i stvaralaštvo njujorškog kvarteta Mostly Other People Do the Killing. Kontrabasist, pjesmopisac i vođa Moppa Elliott, trubač Petar Evans, saksofonist Jon Irabagon i bubnjar Kevin Shea sviraju jazz koji se u shizofrenom redanju tradicionalnih i tradicijom pogonjenih suvremenih motiva oblikuje u nešto novo i (relativno) nečuveno.

Mostly Other People Do the Killing kao da ne pripadaju niti jednom današnjem taboru. Nisu zadrti, konzervativno raspoloženi tradicionalisti iako koriste ulomke standarada u svojim nastupima i skladbama, nisu ni ekstremni inovatori koji bi ispitivali granice žanra i zvuka iako ponekad tako zvuče, a ne drže se ni formi i očekivanja profinjenoga estetizma stila što ga poznajemo pod sintagmom “moderni jazz”. Ukratko, ne pripadaju nikome. Jer iako se temelj njihova pristupa nalazi u promatranju i propitkivanju nasljeđa jazza te korištenju pojedinih idioma gotovo u reprodukcijskom smislu, odnosno u principima koje su do apsolutnosti i apsurdnosti doveli na albumu “Blue” (faksimilu “Kind of Blue” Milesa Davisa), teško je ne primijetiti da s mozaikom tih fragmenata općih mjesta nešto ne štima.

Ono što počinje kao čisti swing, hard bop ili čak cool jazz, uskoro počinje pucati pod naletima suptilno napadnih anakronizama - elektroničkih efekata, solaža i improvizacija bliskima modernom jazzu i elektroakustičkoj glazbi. Od iskrenoga zanosa prepoznatljivosti i tumaranja po arhivima džezerskih fraza pa do dekonstrukcije i subvertiranja pronađene građe proći će samo nekoliko taktova. A opet, u svom tom košmaru i skokovima po stilovima i žanrovima, jer Mostly Other People Do the Killing se ne libe zagrabiti i po rocku i popu, naziru se smisao i obrisi nekih novih struktura. Dodatnu notu zanimljivosti daje činjenica da je sve to rezultat spoja dobro promišljene filozofije glazbenika koja se javlja kao odušak njihove kritike džezerske srednje struje, prežvakavanja pitanja poput smislenosti snimanja improvizacija i njihova ponavljanja te veselog, gotovo djetinjeg humora.

Za razumjeti njihove nastupe uživo, a onda i “Hannover” koji preslikava jedan takav nastup i sublimira presjek karijere, treba razumjeti Mostly Other People Do the Killing pa recenzija ovoga izdanja postaje, na neki način, recenzija ukupnosti benda i obratno. Uzevši u obzir sve što znamo o njihovu prijašnjem radu i njihovim stavovima, ovaj album, snimljen uživo tijekom koncerta u Hannoveru (!) održanoga početkom 2014., djeluje pomalo ironično, kao snimka muzičara koji baš ne žele da se sluša njihovu jeku i o njoj teoretizira, već da ih se doživi uživo kako bi time mogli dodatno naglasiti da je jazz živa, nestalna glazba sadašnjosti, a ne prašnjavi relikt prošlosti trajno zapisan na gramofonskoj ploči. Ipak, dobro je da ponekad principi popuste pod naletom zbilje. “Hannover” nudi najbolju aproksimaciju energije koju Mostly Other People Do the Killing nose u sebi i isijavaju tijekom nastupa. Podijeljenost materijala u “setove” i reakcije publike samo će pojačati dojam autentičnosti. Od nesvojstvenoga otvaranja albuma grooveom i melodijom na “Pen Argyl / Ulysses At Troy / Andover / Blue Ball / Effort, Patience, Diligence” pa sve do iskričavoga klimaksa na “My Delightful Muse / Hideaway / A Night In Tunisia”, ovo je koncert koji donosi puno vica, vrckavosti i zanimljivih solističkih i kolektivnih istraživanja. Pristupačno, ali zeznuto. Dihotomno kao i sam bend.