Yeah Yeah Yeahs prestao sam pratiti nakon izlaska albuma "Its Blitz!". Lagao bih kada bi rekao da je to bio svjesni bojkot novog muzičkog smjera benda ili nešto u tome stilu, jednostavno su nam se putovi razišli. Dok slušam novi album "Mosquito" mi zapravo i nije pretjerano žao što se to dogodilo. Prva dva albuma, pogotovo "Fever To Tell", bili su furiozni izljevi garage rocka, sintisajzera nadahnutim new waveom i sve to zaokruženo moćnim glasom Karen O. Od svega toga na novom albumu ostao je samo njen glas, koji je ipak dovoljno kvalitetan da sam spasi i mnogo gore albume od ovog.

Nije baš muzički pretjerano slično, ali sve to podsjetilo me na remix koji sam otkrio sasvim slučajno, čačkajući po zakutcima internetskog bezvlađa. Netko od nordijaca, mislim da je Šveđanin, zvan The Field remiksirao je "One Armed Scissor" od At The Drive-In. Konačni rezultat zvuči kao At The Drive-In iz kojeg je isisana sva energija i zamijenjena lošim beatovima. Općenito se u zadnjih par godina razvila ta neka spora minimalna spika, predvođena bendovima poput The XX ili da budem totalno in i u toku - Jamesom Blakeom, koju apsolutno ne kužim. Time ne želim reći da je spora muzika sama po sebi loša, već da postoji razlika između spore muzike i beživotne muzike. Rosetta svira sporu muziku, pa otkine lice svakome tko nije spreman na njihov sonični napad. Ovo je jednostavno mlohavo. Uspoređujući recimo "Modern Romance" s novim stvarima "Subway" ili "These Paths", očito je da se negdje na putu izgubila inspiracija.

Album spašava par pjesma koje demonstriraju da bend nije izgubio onu žicu za stvaranje nečega kvalitetnog i drukčijeg. Uvodna "Sacrilege", apsurdna "Area 52" i "Buried Alive", sadrže sve elemente koju su činili ovaj bend toliko zanimljivim. Neovisno o tome je li se radilo o dodavanju gospel zbora, gostovanju repera ili nečeg sedmog, baza svakog njihovog dobrog uratka sastojala se od nabacivanja raznih gluposti na klasičnu formulu glasne gitare i Karenino urlikanja. Znam da se ponavljam, ali Karen O stvarno ima jedan od najboljih glasova koje sam čuo, te ju je gušt slušati i na manje zanimljivijim stvarima. Čak i tekstovi razdvajaju album na dva dijela. Energičnije stvari su popraćeno kompletnim besmislicama što pridonosi sveopćem osjećaju nesputanog veselja. Ostale se bave nekim polu metaforama i žalopojkama koje dodatno zamaraju ionako dosadne skladbe.

Konačni rezultat je album koji se zapravo neće previše svidjeti nikome. Ljudima kojima više paše opuštajuća i mirna atmosfera sporijih stvari, smetat će glasni i kaotični prekidi ugodne tišine. Ostali će se dosađivati dok čekaju na sljedeću pjesmu koja sadrži znakove života. Pokušaj da zadovolje sve, ili spoje dvije artističke polovice, ovako nije uspio zadovoljiti nikoga.

www.yeahyeahyeahs.com