Ovom liberalno lijevom, da ne iskoristim retardirani pojam o urbanom dijelu populacije, Sinj je također pojam klerofašističkog desničarenja, tamo neki grad gdje muškarci najčešće nemaju prednje zube na broju i gube samoglasnike dok spominju općenje s gore spomenutom Gospom. Naravno, ovakvom gledanju na Sinj i Sinjane doprinose i Splićani te njihovo gledanje svisoka na Vlaje i sve koji su došli priko brda, iako je fino jesti pršute i sireve i ostale delicije koje dolaze sa sela.

Ja imam tu sreću ili nesreću da sam prva generacija Purgera, potomak roditelja iz Sinja, tj. Sinja i Glavica. Živio sam i u Splitu, pa su me ovisno o tome gdje sam provodio vrijeme odjebavali i jedni i drugi i treći. No Sinj, taj grad je za mene, kao i za sve prve generacije Zagrepčana, bio mjesto gdje sam bivao otpremljen babi i didovima te ostatku rodbine čim temperatura pređe 20 Celzija. Ili čim završi škola, ne bi li se, kako bi moj pokojni did rekao, mali čeličio. Čeličio se bogami jesam, tukli smo se kamenjima, lomio sam noge igrajući se pored sinjskog groblja, oderao sam guzicu na novom asfaltu spuštajući se karićem prema Miletinu. Uspio sam skoro izbiti oko prijatelju Dariju pomoću strelice za pikado.

Kad se danas toga sjetim, pomislim na to koliko smo puta mogli poginuti, ali to je valjda dio odrastanja. U Sinju me ujac naučio vozit biciklu, naučio sam i sve modele sportskih aviona koji su slijetali na Piket, jeo sam ćevape s ajvarom i burek kod Turke. Sa stricem se vozio na frezi na Cetinu, lovio s njim žabe po polju. Did me vodio na Pipi i kvarat kruva s mortadelom kod Jovice u Glavicama, a drugi me vodio na rake iz one kamp kućice kod mosta prema Otoku (od tamo je Mirko Norac, a mi, kao pravi potomci komunjara i boljševika, njih nikad nismo voljeli). Onda je počeo rat, grad je prvo najebao zbog granatiranja, svi mogući navukli su na sebe uniforme i pola rodbine bilo je po različitim brigadama.

Počele su podjele na komunjare i Hrvate. Stare podjele koje izgleda nikada nisu nestale, nego su samo bile sakrivene, opet su izbile na vidjelo. Brojala su se krvna zrnca, a najveća uvreda bila je Srbine ili komunjaro, ovisno odakle si. Kao i u svim mjestima gdje smo mi mali Purgeri ili Tovari išli kad bi počele ferije, počela je i pljačka. Nekoć bogato polje ostalo je bez topola. Dalmatinka koja je othranila pola moje familije privatizirana je, Konkurent je postao Konzum, a Autoprijevoz Sinj, u kojem mi je radio stric, postao je Autopromet Makarska ili nešto slično i otišao u kurac. Imena ljudi koji su pootvarali te firme i koji su sagradili pola tog grada, zamijenjena su imenima Gojka Šuška i Franje Tuđmana.

Ja sam u međuvremenu od Purgera na godinu dana postao Tovar, nije mi bilo više napeto odlaziti u Sinj, na Mertojaku su bile i cure i ekipa iz portuna, pa čak i rođaci iz Sinja. Viteški grad za mene je postao mjesto gdje se staje usput i samo jer se mora vidit familiju. U međuvremenu stric je umro, jedan did također, a drugi je završio u domu gdje trenutačno proživljava partizanske dane.

Ipak, svaki put kada dođem, ja sam njihov, ja sam Gejin i Paulin sin, Njonjin sinovac, Joskov nećak ili nečiji rođak. Isto tako, prije nekoliko sam godina svirao koncert i skužio da je stasala neka nova generacija mladih koji hoće svirati, koji opet hoće slušati koncerte rock bendova. Ovo sve pišem zato što su M.O.R.T. na mene djelovali kao kolačići na Prousta; kada sam stavio CD, prisjetio sam se svih gore navedenih anegdota.

M.O.R.T. su produkt svega što se u ovom gradu događalo. Kao što je Mario Knezović iz Zostera uspio dočarati kamen i sunce Hercegovine, ovi momci dočaravaju ljude i situacije malog mista okruženog poljem i brdima. Dočaravaju smisao za humor i zajebanciju koja katkad može zvučati i surovo, ali je meni toliko poznata. Ne trude se zvučati kao nešto što nisu, čuje se sinjski naglasak, čuju se sinjski izrazi, osjeti se stanje uma koje je luđe od onog splitskog. Lansira se odjeb poput onog u 'Meni se skače'.

Ipak, album je daleko od prpošnog i veselog, štoviše, najbolji tekstovi su oni u kojima se osjeti doza depresije, smrknutosti i crnila, poput "Nikotinske krize". Često se služe i religijskim motivima pa se na nekoliko mjesta pjevač John obraća Anđelu čuvaru milom, ili se pak parafrazira poznati biblijski stih 'oprosti ne znaju što čine', s tim da John  dodaje:

'Kolju i kradu
Proždiru i sline
Kako oprostit
Kad znaju što čine'

Svi ovi stihovi podloženi su rockom i bluesom u stilu ranih Majki i zvuče podjednako moćno u izvedbi M.O.R.T.-a, na nekoliko se pjesama osjeti utjecaj Nirvane, a od zvuka ostatka albuma najviše odskače singl "Tango" te već spomenuta eskapistička poskočica "Meni se skače".

Jednostavno, M.O.R.T. su moji, kao i moji baba, did, rodbina, kao što su moji i Piket i Radošić i Glavice. Jer moj Sinj bogami nije Viteško alkarsko društvo, nije desničarska utvrda niti franjevačka prčija, nego grad dobrih ljudi.