Vjerujem da se ekipa iz hrvatsko-talijanskog benda East Rodeo često pita što se zapravo desilo na njihovom prvom zagrebačkom nastupu treće večeri 10. Žednog uha 2009. Vjerujem i da im je bilo drago što će svirati prije Dälek koji su sa sobom povukli još Oddateee i Destructo Swarmbots. Ipak, takva se konstelacija nije pokazala prikladnom. Osim s malobrojnim i distanciranim ranoraniocima, kao prvi bend na bini morali su se boriti i s neviđenom diluvijalnom kišom. Isprva sam mislio da haluciniram, ali nakon nekoliko sekunda sam pod nogama u prvom redu velike dvorane Teatra &TD ugledao vodu, a iz stropa se kao kroz sito počela spuštati rosa taman po bendu i opremi. Nisu se dali smesti, ali manjak kemije između malobrojnih padobranca i benda bio je više nego očigledan. Možda bi logičniji bio aranžman posljednje večeri kada su nam se prvi put predstavili HEALTH i kada smo po tko zna koji put skakali uz Zu. No, pitanje je i kako bi East Rodeo sjeli publici koja je te večeri nakon HEALTH tornada imala razloga sumnjati u uobičajeno nadmoćni Zu koji su na kraju ipak izašli kao pobjednici večeri.

 

Zapravo mislim da je taj prvi koncert bio samo nesretni slučaj i da su Easto Rodeo samo privremeno ostali bez vlastite zagrebačke publike. Svjestan šarene zvučne slike koju je bend do sada predstavio kroz tri albuma mogu sa sigurnošću tvrditi da bi zainteresiranih trebalo biti puno više. Pričom i zvukom definitivno ne podilaze strujanjima glazbenog etiketiranja pa se njihov široki raspon deklariranih utjecaja skoro pa u i u potpunosti reflektira u glazbi zabilježenoj na novom albumu.

"Morning Cluster" na prvu zvuči kao novi zaokret, ali može biti i logični nastavak na ono s čime su se bavili na drugom albumu "Dear Violence" koji je bio istrzana i neurotična posveta nasilju kao potrebi koja je stalno prisutna i ne odolijeva maskama. "Morning Cluster" je posttraumatsko stanje nakon proživljenog nasilja, anksioznost nakon stresa, melankolija ili tupilo nakon neuroze. Ali to nije sve, jer se uz mekšu produkciju i nešto mirnije poteze na novom albumu našlo mjesta i za poneku nasilnu epizodu specifičnu prethodniku.

Novi album je i svojevrsna hrvatska premjera nakon što su samoizdati prvijenac "Kolo" uglavnom promovirali po Italiji, a "Dear Violence" izdali uz pomoć talijanskih i slovenskih nezavisnih etiketa te, pazi sad, slovenskog ministarstva za kulturu. Dakako, Menart tu ne može računati na ludu prodaju, ali im je sigurno drago što izdaju album na kojem su gostovali Marc Ribot (John Zorn, Tom Waits, Lounge Lizards...), Greg Cohen (John Zorn, Lou Reed, Tom Waits, Laurie Anderson) i Warren Ellis (Grinderman, Nick Cave and the Bad Seeds, Dirty Three).

Prijeteće štipanje gitare s početka uvodne "Trom" se ubrzo miješa i rastapa u melankoliji koja tupilo pretvara u lagodnu tromost, idealnu priliku za preispitivanje. "Mrs. Cluster" polagano raste odgađajući katarzu, ali sasvim prirodno negdje na samoj sredini spaja iščekivanje i kaos s elektronskom međuigrom koja bi trebala šarmirati svakog obožavatelja Notwista i njihovog sada već kultnog "Neon Golden" albuma. "Crni gad" podsjeća na šizofrenu i isprekidanu uspavanku, a "American Dream" i "RE: Trom" su kao žilave i neurotične izbjeglice s "Dear Violence". Sonična dekonstrukcija prostranosti u "Ballad of LC" zvuči kao da Four Tet remiksira Radiohead. "Straws in Glass" na početku priziva post-rock jednih Do Make Say Think, ali i onaj post-rock prije nego što ga je tako prozvao Simon Reynolds, odnosno ono što su prakticirali Talk Talk na posljednja dva albuma "Spirit of Eden" (1988.) i "Laughing Stock" (1991.). Samo što ekipi iz East Rodea nije toliko stalo do onih neodsviranih nota o kojima je govorio Mark Hollis, već u njihovom slučaju treba biti spreman na hrabro konzumiranje i raslojavanje onih koje su viška. "Step Away From The Car" osim prepoznatljivog Grega Cohena na kontrabasu i Warrena Ellisa na violini donosi i glas dramatičarke i književnice Ivane Sajko s kojom su Alen (bas) i Nenad Sinkauz (gitara,vokal) prošle godine radili na predstavi "Rose is a rose is a rose is a rose" i komadu "Prizori s jabukom", zasad izvedenom samo u eksperimentalnoj formi autoreferencijalnog čitanja.

Zanimljiv je način na koji ekipa iz East Rodea mjestimice dolazi do noise i post-rock rješenja iako im te forme nisu primarni cilj i zanimacija. Nije ni čudno što se u njihovim izjavama redaju John Zorn, Nels Cline, Marc Ribot, Tim Bern, Radiohead, Slayer i pulski grindkoraši Bolesno grinje. Sve je moguće kada se kombinira metal djetinjstvo i pomaknuti glazbeni apetiti Alena i Nenada Sinkauza s free jazz bubnjanjem Federica Scettrija i elektronskim manipulacijama Alfonsa Santimonea. Sve je moguće, ali rezultat je uglavnom neurotičan i mračan. Bez uobičajene potrebe za doslovnim etiketiranjem i traženjem idealne kombinacije podžanrova, jer ovi momci minuciozno i posvećeno stvaraju glazbeni mišung koji je u konačnici poseban upravo zbog specifične nelagodne atmosfere i osobnih razloga zbog kojih se do iste došlo.

soundcloud.com/eastrodeo

www.myspace.com/eastrodeo