Bike For Three! More Heart Than Brains Anticon 2009.
Buck 65 i Greetings From Tuskan su se upoznali preko MySpacea. Iz dopisivanja se izrodila ideja o zajedničkom projektu po vrlo jednostavnoj formuli: ona glazbu - on riječi. U godinu dana su napravili petnaest pjesama a da se nisu uživo upoznali.
2001. godine, netom po izdavanju albuma "Man Overboard", Buck 65 mijenja anticon. za Warner Music. To mu nije bio ni prvi ni najveći salto u karijeri, no za priču o Bike For Three!, zasigurno najvažniji. Osam godina kasnije Buck 65 (Richard Terfry) udružio se s Belgijkom vijetnamskog porijekla Greetings From Tuskan (Joëlle Phuong Minh Lê) i na anticonu izdao More Heart Than Brains.
O Greetings From Tuskan znam onoliko koliko znam o Bike For Three!u, pa ću početi s Buckom. Tridesetsedmogodišnji Kanađanin započeo je karijeru 1989. u Halifaxu, Nova Scotia kao dio Haltown Projex crewa. U dvadeset godina može mu se nabrojati dvadesetak albuma, desetak ep-ova, samizdatima i mikstejpovima svoje ili tuđe glazbe valjda ni sam ne zna broj, a surađivao je s kim god mislite da je mogao i s nekim naizgled nespojivim točkama. Spomenut ću neke: Sixtoo (kao Sebutones u 90ima), velik broj kanadskih producenata, repera, folkpjevača i čegavećsvene, Electralane, Feist (i pleše joj u spotu), Simfonijski orkestar Nove Scotie (sic!), Tortoise, odličan projekt "Music Has Its Way With Me" s jazz bubnjarem Jerry Granelliem, mnogim anticonovcima i inim alt-hoperima sredine i kasnih devedesetih itd.
O Buckovom opusu mi je pak teško govoriti. Ne zato što mi je nepoznat (priznat ću, sedmu godinu arhiviram i žvačem sve s predznakom „Buck 65“), već zato što se nakon gotovo svakog albuma nakon "Weirdo Magneta" (1997., Four Ways To Rock) činilo da je napravio, kao što sam to bio rekao, salto nakon kojeg bi se ponovo vratio s iznenađenjem. No uvijek je postojala nit koja bi povezivala tri uzastopne ploče. Čak i kad su mu albume producirali drugi, npr. "Situation", 2007. na Sage Francisovoj etiketi Strange Famous koji je producirao Skratch Bastid i koji je bio svojevrstan povratak hip-hopu.
2005. na Warneru izdaje "Secret House Against the World". Tom je pločom privukao pozornost indie publike i izvan hip-hop sfere, a neki kažu i naljutio mnogo starih fanova. No, ta je ploča - zajedno s akustičnim samizdatom "Porch" (2007.) na kojem uz bendžo i country/folk estetiku vrlo neočekivano instrumentalizira repanje u nešto što se recimo iz perspektive osamdesetih ne bi moglo nazvati hip-hopom - ono što priču dovodi do "More Heart Than Brains".
S Greetings From Tuskan se upoznao preko MySpacea. Iz dopisivanja se izrodila ideja o zajedničkom projektu po vrlo jednostavnoj formuli: ona glazbu - on riječi. U godinu dana su napravili petnaest pjesama a da se nisu uživo upoznali.
Buck je kao što sam rekao u karijeri mijenjao izričaje od albuma do albuma, no nikad nije napravio (/repao na) nešto što bi se moglo svesti pod nazivnik „elektronike“, i na prvo slušanje, činilo se kao da mu novo ruho ne stoji. Na trenutke taj retro elektronički zvuk (koji nije nespojiv s hip-hopom, treba samo poviriti u riznicu old-school hitova) ostavlja nepripremljenog slušatelja na raskrižju treša i neukusa s jedne strane i reminiscencija na old-school hip-hop (koji je duboko utkan u Buckov izričaj) s druge. Arpeggio bas linije, stari sintevi, vokoder melodije, sirenasti zvukovi etc. mogu zbuniti, ali nedoumice se nasilno prekidaju kad dođete do dvanaeste stvari ''MC Space'', obrade (neki bi rekli treš) hip-hop klasika MC Shana iz 1987. Taj nasilni prekid će se ostvariti prekomjernom dozom te iste, do tada samo lokalizirane cheezy elektronike. Tada sam ja tu ploču zavolio. Bilo mi je jasno da je Buck svjestan onoga što radi. Da nije izgubio dobar ukus, već da radi nešto novo. Tu sam se sjetio intervjua s dugogodišnjim mu kolegom Sixtooom, u kojem potonji kaže nešto tipa (po sjećanju) „We'd (Sebutones) rather try to do something new and different and fail miserably than redo our own or others' work to perfection“, i one 70's prog velikana Gentle Gianta „We're doing something very different at the risk of being very unpopular“.
Prva stvar (nakon introa) ''All There Is To Say About Love'' jasno nagovješta karakter albuma. Pamtljiv refren, i dva versa kolaža koji uglavnom više ide na stilizaciju nego na sadržaj - djetinjstvo, američka popularna kultura, storytelling, ljubav, hip-hop i tako dalje. Ali ploča nije bez centralnog tematskog i estetskog uporišta. Pjesme poput uvodne ''All There Is To Say About Love'', sljedeće ''Lazarus Phenomenon'', ''Can Feel Love (Anymore)'', ''Always I Will Miss You. Always You.'', ''Let's Never Meet''... najbolje dočaravaju tu centralnu nit koja će se najvjerojatnije čuti i na sljedećem albumu Bike For Three!-a (na kojem se upravo radi, kaže Buck). Ta nit su ljubavni motivi na polaganoj retro elektronici prožeti prikrivenom čežnjom i melankolijom koje, kako se čini ploča crpi iz odnosa između Bucka i Joëlle. U intervjuu za urb.com, Buck je rekao „I was just recently on a European tour that took me through Brussels, the home base of Joelle, I was in the train station and I thought I’d call her to say hello. It turned out I was a three-minute walk from her house. We were tempted to meet, but we decided not to for the sake of our music. Ever since Brussels, our process has taken on a new energy and intensity. It’s very exciting.”
Bike For Three! je nesvakidašnji projekt. Na prvu nespojivo, spojeno, transatlantski. I kao kod svakog "projekta" čuju se kompromisi, ali ako vam se ploča svidi upola koliko pot listi, neće vam biti bitno. Preporuka godine!