Nije nimalo lako biti odličan u oponašanju uzora i rijetki su oni koji se nakon uspješnog skidanja zvuka i priče starijih metal pionira u kratkom roku transformiraju u mutanta koji svojom izvedbom nadilazi i redefinira striktno definirana podžanrovksa pravila. Švedski mladi death metalalci Morbus Chron su se snimajući svoj prvijenac "Sleepers in the Rift" iz 2011. držali jednostavnog pravila kojeg je pjevač i gitarist Robert Andersson jednostavno objasnio za Decibel: Not everything was “allowed”. You know, whatever we wrote, it had to pass through the Autopsy-filter. With Sweven, the only rule was that there would be no rules.

Već su s EP izdanjem "A Saunter Through The Shroud" iz 2012. najavili drugačiji i za death metal pomalo nepredvidljiv pristup pa njihov prošlogodišnji album "Sweven" za neke možda nije bio toliko iznenađenje. Dakako, još uvijek su prepoznatljivi Autopsy i Death momenti, ali cjelokupna zvučna slika na drugom je albumu toliko nepredvidiva da vam neće ni pasti na pamet da se radi o istom bendu s početka karijere.

Usprkos šizofrenom kolažiranju prepoznatljivih ekstremnih metal uzleta i kontri uspjeli su cijeli album obilježiti specifičnom atmosferom, jedinstvenim osjećajem u kojoj se frustracije i malefičnost guše u sanjivim organskim prog rock smirajima. Atmosferi i organskom zvuku pridonose i neuredna spajanja nespojivih dijelova i minimalno korištenje vokala koji se tretira kao dodatni instrument i koji služi kao katalizator u procesu koji kreće od osjećaja nesnosne agonije prema katarzi koja se ostvaraju negdje u nekim drugim svjetovima, paralelnim dimenzijama ili snovima. "Sweven" tako nema veze sa Švedskom, već se radi o staro-engleskoj riječi za san, spavanje ili viziju.

Iako se Morbus Chron ne upuštaju u doom vode njihov me drugi album odmah posjetio na jedan potpuno zaboravljeni death/doom bend s početka devedesetih. "Sweven" me atmosferom, organskom produkcijom i neuobičajenim coverom za death metal album nevjerojatno podsjeća na "Diana Read Peace" benda Dark Millennium. Ovu pomalo bizarnu usporedbu zadržao bih za sebe da kolega sa Sputnikmusica među ostalima nije spomenuo upravo njih u svojoj recenziji za "Sweven".

Uglavnom, osim što godinu dana kasnim s preporukom za već ionako hvaljeni album, napokon nakon više od dvadeset godina imam zeleno svjetlo za preporuku izdanja koje je očito bilo ispred svog vremena. Razlike su tu, ali neopterećenost formama je nešto što ova dva benda ističe među masom onih koji se trude biti drugačji.