Bio je kreativni zamašnjak u indie senzacijama Wolf Parade, Frog Eyes i Swan Lake, a Sunset Rubdown je bio gotovo u potpunosti njegova samostalna priča. Da, okej, igrali su tu i ostali glazbenici važne uloge (pogotovo slatka Camilla sa svojim snenim crvenim kovrčama i lažno nevinim izrazom lica), ali bilo je jasno tko stvara glazbu i piše stihove.

Zadnja Krugova glazbena inkarnacija zove se Moonface i pod tim je imenom izabcio već četiri izdanja. EP (koji je bio neka tehno pizdarija i kao takav nevažan) i tri albuma od kojih je jedan bio s finskom grupom Sinnai, drugi nije bio s njima, a treći "Julia With Blue Jeans On" je s njima još manje. Naime, tu imamo Spencera samog s klavirom. Rudimentarno, reklo bi se.

Zbilja, nema se što puno pisati o ovakvoj glazbi. Svatko može pretpostaviti kako to zvuči. Čovjek udara po klaviru i pjeva svoje tekstove preko tih melodija (ako uspije ubosti melodiju) i to je, manje-više to. Ili je to upravo to. Upravo i samo to.

Ipak, za ovaj bi tekst bilo važno reći da je Spencer školovani pijanist i da je Julia iz naslova njegova bivša djevojka s kojom je prekid bio tužan i bolan pa se on sada kroz glazbu rješava demona nastalih jednim trulim odnosom, govori sebi i nama sve ono što njoj nije mogao ili tada, dok su ruže još cvale, nije ni znao da to ima u sebi.

E, sad, zašto je važno da je riječ o školovanom glazbeniku? Pa zato što Spencer melodiju ne samo vrlo često ubode, već ju i ulovi, zauzda, ukroti, igra se s njom, tretira je kao ljubavnicu, a onda je opet muči i siluje, dočekuje je iza ugla, baca je u zid i odvodi u neočekivane smjerove. Radi, ukratko, sve ono što je radio i u svojim ranijim bendovima, ali sada je to puno sirovije iako se, zbog elegancije koju klavir po svojoj prirodi emanira, može učiniti da je nježnije.

A zašto je važno da je ovo ploča o prekidu? Pa zato što su ploče o prekidima važne. Kratko i jasno.

Gledao sam Spencera tri puta, dva puta u Sunset Rubdown, jednom u Wolf Parade i koliko god mi na nekim koncertima bilo bolje, a na drugima manje dobro, ono što je svaki put bilo očito i vrijedno divljenja bilo je njegovo potpuno davanje, iskrenost koju ne možeš odglumiti, predaja glazbi i stihovima u koje potpuno vjeruje i uvijek ih iznova proživljava. Mislim da mu nije lako svirati ovaj album uživo iako to ponekad čini (vidio ja na Youtubeu!) jer, da se poslužimo eufemizmom, nije ovo baš neka glazba za ludi tulum.

Uz to što nije za ludi tulum, nije ovo glazba ni za svakoga (nema snobovštine u ovoj izjavi, mislim da nije ni za mene, jebiga), a još je manje za svako raspoloženje. Teška je, gusta i mračna. Iscrpljuje.

S druge strane, nekad vam iscrpljivanje može biti potrebno. Nekada trebate doći do kraja vlastitih snaga da biste se bolje upoznali. Nekada je dobro prepustiti se čemeru i to ne samo zato što će onda sreća, kada i ako dođe, biti još izraženija, već i zato što tuga i jad mogu djelovati pročišćavajuće, mogu voditi do katarze.

Vani je zima, mrak pada i prije nego što svane, nedjelje su mamurne, a i ponedjeljci su, ako imate sreće. Zavucite se pod dekicu, isključite mobitel i pustite si ovaj album. Ako zaspite prije nego što vas spopadnu suicidalne misli, može se reći da ste imali sreće.