Priča počela tako što se prošloga petka koncert dviju na prvu simpatičnih djevojaka u zagrebačkom Spunku činio najboljom opcijom za izaći u gradu. Boljom od klupi i parkova, boljom od drugih klupskih, bilo koncertnih ili kakvih već događanja. Ponekad želim sjesti, popiti pivo i pogledati koncert. Starim li? Hoću li početi pratiti zagrebačku jazz scenu?! (!?!!)

Već pri prvim utiscima iz, na internetu uz koncert linkane "Open Palms" nisu se mogle izbjeći usporedbe s glazbenicima iz vošingtonske Olympije i Anacortesa (za koji na Wikipediji saznajem da je grad prijatelj Vela Luke!) kao što su Mount Eerie (The Microphones), Mirah, Little Wings, Karl Blau etc. koje sam upoznao u srednjoj školi preko pet godina starije sestre te tada još uvijek glazbeno informativnog Radio studenta. Kada se kasnije ispostavilo da je gitaristica i prvi vokal Colleen iz Washingtona te je glazbeno stasala u Olympiji, zamislivši se nad činjenicom da ipak znam nešto o pop glazbi, sam sebi sam dao hajfajv.

Colleen te bubnjarka i bek-vokal Rosie sviraju duhom nježan ali izvedbom (pogotovo uživo) tvrd pop često razlomljene strukture pjesama temeljen na singersongwriterskoj ostavštini primjerice Mirah i Mount Eeriea i njegovog "Singers LP-a (P.W. Elverum & Sun, Ltd., 2005.)" te u određenoj mjeri na starom bluesu, što je primjetno tek pri slušanju studijske snimke i iščitavanju tekstova. Najzavodljiviji glazbeni element ovoj dvojica nastanjenog u Oaklandu u Californiji je atmosfera koju stvaraju impresivne stalnoprisutne pjevačke harmonije dvaju nježnih ali moćnih glasova. S punim bendom, ovaj inače upečatljivije veseli indie-folk-pop dvojac uvjerljiviji je u svojim tamnijim, dramatičnijim trenutcima. Bas gitara te klavir, saksofon i violina na nekim stvarima ovog debitantskog samoizdanog albuma čine "Mood Music" pristupačnijim štivom ali zatomljuju osnovnu privlačnost glazbe koja je barem meni ležala u od produkcije ogoljenoj, energičnoj izvedbi (koja je nešto uvjerljivije zapisana na eponimnom EP-u iz 2011.).

U malenom i ugodnom društvu benda, nezainteresirane publike, trenutačne v.d. art dirktorice pot liste i zagrebačkg dežurnog Njemca za funcutarije koji je Upside Drown na koncertu okarakterizirao kao „indie schlagere“ (možda nije bio daleko), proveo sam petak po mjeri osobe koja možda stari i možda će početi pratiti zagrebačku jazz scenu. Komentar „Wow! Dobro je, ali ne mogu zamisliti tebe kako ovo slušaš“ sam dobio i nekoliko dana prije objave ovog teksta, i znam da je činjenica da ja pišem o Upside Drownu neprirodnija nego što bi bilo da Gogo Pavlov recenzira Jastreb, ali tog sam se petka jebiga uvalio obećavši djevojkama da ću im recenzirati album rekavši: „It's not noise or math-rock, but I'll give it a shot“, na što je gitaristica Colleen rekla „Write it as if it was“. Što je možda bila dobra ideja. Možda ima nade za mene. Možda je to bio samo takav petak.

www.upsidedrown.com

www.facebook.com/UpsideDrown