Souls of Mischief Montezuma's Revenge Clear Label 2009.
DJ Kool Herc je izjavio: 'The heart of hip hop is always community'. Vjerujem da je ova rečenica sukus svega što hip hop jest ili bi trebao biti. Hip hop jest upravo suma petero dijelova; breakanja, MC-anja, DJ-iranja, stvaranja grafita i od nedavno beatboxanja. Pet dijelova jedne kulture koja je prva uzela u obzir širi spektar stvaralaštva vezano uz muziku zvanu rep, muziku čije ime gotovo uvijek izgovaramo s predrasudama. Širina je uzeta iz razloga što svatko imalo prosvijećen zna da je jednodimenzionalnost nasilna ljudska tvorevina koja nema nikakvu budućnost. Ništa ne postoji samostalno. Sve je umreženo.
Iz gore navedenog izvodim svoju ljubav prema rep klikama, ekipama, skupinama i družinama. Ništa protiv solo MC-a (ipak su tu neki DOOM, Big Daddy Kane, Biz Markie, Edan, Abs, KRS One, Rakim koji naravno uglavnom nikad nisu solo jer DJ kralježnica uvijek čuva leđa), ali da moram birati uvijek bi prevagnuo u korist MC kolektiva. To je jednostavno poetika svega što je esencija hip hopa; ulična banda koja je zamijenila čakije i pljuce za mikrofone i riječi. Tako je sve počelo (Sugarhill Gang, Furious 5, Treacherous 3, Funky 4 +1) i svaki put kad se ubuduće okupi 2+ MC-a koji si ping pongiraju rime dobit ćete esenciju o kojoj smo govorili na početku. Od ekipe za ekipu. Zajedništvo.
Ako pogledate trenutnu situaciju na Billboardovoj top 50 Rap/R&B ljestvici brzo ćete doći do spoznaje da vlada kult ličnosti. Kult pojedinca. Nije bitno što mislite o top 50 izvođačima, na stranu ukusi, činjenica je da su to isključivo individue (tu i tamo okićeni nekim featuringom), a ne skupine. Iako je u repu entourage sastavljen od prijatelja, poznanika i osiguranja objeručke prihvaćen ekipnost je vidljiva puno više van pozornice nego na njoj. Rekoh, ništa protiv solo MC-a, ali.
Ali, Tribe Called Quest, Cypress Hill, Jungle Brothers, Funkdoobiest, Organized Konfusion, Blackalicious, De La Soul, Black Sheep, Ugly Duckling, Dilated Peoples, KMD, a pogotovo Jurassic 5, Antipop Consortium, Wu-Tang Clan, Quannum Projects, Beastie Boys, Freestyle Fellowship i The Pharcyde. Svi ovi hip hop izvođači imaju zajedničko da imaju barem dva MC-a i da su više-manje middle school izričaja. Kada ovakve ekipe uživo zakuhaju na pozornici dobijete osjećaj da ste u prisutnosti geto-osviještenog hipi Voltrona. Povezanosti na višem nivou. Više glava jednog tijela rigaju rime različitih okusa od podjebavanja i kurenja frke do zazivanja mira među ljudima i zahvalama svima što su došli sudjelovati u hip hop pandemiji. Još jedan od multi-MC middle school skupina je i Oaklandski Souls Of Mischief.
Četvero MC-a, Tajai, A Plus, Phesto i Opio okupljeni pod zastavom Souls Of Mischief su poprilično razvalili ekipu s prvim albumom "93 'Til Infinity". Produkciju su radili sami u suradnji s Hieroglyphicsom, a ako još uzmete u obzir da su snimili prvi album prije svoje dvadesete možete se osjećati malo zaostalo ako se bavite glazbenim aspektom hip hopa. No, pustimo sad "93 'Til", to je bilo davno, i skoncentrirajmo se malo na nedavnu prošlost. 2009., nakon devet godina izdavačke pauze, Souls Of Mischief su izdali novi album "Montezuma's Revenge". U nekom trenutku SOM je bio na turneji s Handsome Boy Modeling Schoolom i Prince Paul je izrazio želju radit s ekipom iz Oaklanda. Valjda mu dopizdilo čekat De La Soul i tako je došlo do njihove suradnje i do nove SOM ploče.
"Montezuma's Revenge" je fragment old/middle school pristupa svemu od rima, produkcije do odmah uočljivih Prince Paul trejdmark skitova koji se probio kroz šume new school, auto-tune, serato/fruity loops, crunk intoniranog stvaralaštva. Povratak u budućnost. Nisam neki ljubitelj kontraša napretka i svaka čast svim informatičkim dostignućima u produkciji glazbe, ali i dalje volim da mi podloge zvuče kao da su rađene u sobi, a ne na fabričkoj traci.
Prošle godine smo imali i povratak avantcore hip hop skupine Antipop Consortium koja je apsolutno detonirala s novim albumom "Flourescent Black". Iste godine su i Souls Of Mischief izdali odličan album. Ako vam je "93 'Til" bio dobar mislim da ne možete puno pogriješiti uvrštavanjem "Montezuma's Revenge" u play listu. Tematike su gotovo identične debiju pa tako imamo razmetanje vještina 'Nobody playin', we'll drop your whole team with the proper aim', dječje uvrede konkurenciji sa 'I bet you need a roufie just to get a groupie', poslanice upozorenja svim jebačima na "You Got It", ali i novitet u obliku skitova među kojima je i jedan skroz fenomenalan u kojem Morgan Freeman daje savjete Tajaiu da odjebe old school. Prezakon! 'Stop doin' the old school shit. Listen to me! I even assisted my boy Beatah Weedah. And in my next movie I'm fucking a white girl. That's right, Morgan Freeman.' Hahaha!
"Montezuma's Revenge" je možda manje progres u smislu promjena, a više razvoj postojećih vještina. Teško da to može bit loše kad imate posla s vrsnim liričarima koje se kuže i u produkciju. Interesantno je da stvar s najupečatljivijom podlogom, "Tour Stories", nije producirao Prince Paul već Domino, član Hieroglyphicsa. Inače, "Tour Stories" je apsolutni dragulj u cjelokupnom SOM izdavaštvu. Posveta hip hop životu koji ih i dalje ispunjava mogla bi se uzet kao preser, ali ako bolje istražite atmosferu i ton teksta shvatit ćete da se radi o hommageu, o zahvalnici životu provedenom na turneji.
Iako nisu skloni novoškolskim postulatima SOM ne možete okarekterizirati kao mrzitelje. Oni su vezani uz temeljne postavke hip hop kulture u kojoj je vještina broj jedan, a sve ostalo je šećerna glazura koja sama za sebe ne može dugo biti ukusna. Po tom pitanju su poprilično jasni i glasni i to provjerite ovdje. Intervju gdje se kaže bobu bob, a popu pop. Iskrenost i izravnost su uvijek osvježavajući pogotovo u svijetu u kojem su prijetvorno smješkanje i kimanje glavom postali zapovijed numero uno.
Nakon razilaska Jurassic 5 i rasplinuća Wu-Tang Clana imao sam razloga za tugovanje. Tada je 2009. dala repliku na situaciju hip hop crew scene u vidu novih albuma APC-a i SOM-a. Premda se u oba slučaja radi o svojevrsnom 'povratku u budućnost' nema mjesta negodovanju. Svi kukaju kad povratnici naprave loš album, pa mislim da nema smisla tražiti išta negativno u tome što veterani rasturaju scenom. Zašto se mi ne bi zabavljali s njima kad se već njima da zajebavat s nama.
