Bilo je samo pitanje dana ćemo ih se napokon uhvatiti. Prošlo je već dosta vremena od izdavanja albuma, ali vjerujem da konačno prisustvo super grupe Monsters of Folk na ovim stranicama ne trebam previše opravdavati. Što smo uopće čekali do sada? Ja sam se odmah nakon što je album procurio durio na konačni rezultat projekta pa sam u više navrata mislio da će ih obraditi suborac McGee(khan). Kada je on napokon pokazao interes ekspresno je iskočila moja posesivnost i neka potisnuta zabluda da imam ekskluzivno pravo na pisanje o ovom albumu.

Iako sam prvi tekst napisao još prije dva mjeseca za Vip.hr (najgore je kada čovjek nakon dva mjeseca naiđe na tipfelere. Ngh!), moje se mišljenje prema ovoj suradnji nije puno promijenio. Nisam očekivao da ću se tako brzo ohladiti od pjesama na kojima surađuju dva osobna miljenika – Jim James i M. Ward. Na Conora Obersta mogli smo svi nabasati puno prije, ali, pogađate, meni je zapeo za uho tek nakon što mu je na pjesmi "At the Bottom of Everything" s Bright Eyes albuma "I'm Wide Awake, It's Morning" (2005.) gostovao Jim. Siguran sam i da nisam jedini iz Potlista kružoka koji je navijao za njegovu kratku avanturu s bendom Desaparecidos.

Možda bi Monsters of Folk imali bolji materijal da su u studijsku suradnju krenuli odmah 2004. kada su zaredali nekoliko zajedničkih nastupa. Ali to su samo pretpostavke i legende o mogućoj instant kemiji. Danas stvarno imamo super grupu - trio (+ Mike Mogis) koji je svoj talekt polagano blanjao od magičnih lo-fi iskustava s početaka individualnih karijera do zaslužene hi-fi prepoznatljivosti i sveprisutnosti.

No, izgleda da se rezultat ove suradnje ne poklapa s idealiziranom slikom o sinergiji ova tri srodna i istovremeno potpuno različita heroja, nazovimo ju ipak tako, americke kozmicke glazbe posljednje dekade. Genijalnost se nije multiplicirala i među ovih 15 pjesama nema niti jedne pjesme koja bi sinergijom svih prisutnih dostigla neke od najboljih trenutaka iz njihovih dosadašnjih zasebnih karijera. Ali kako smo to uopće mogli očekivati? Većina onih koji istovremeno prate rad Jima, Matta i Conora sigurno već neko vrijeme mogu sa sigurnošcu tvrditi da svatko od njih iza sebe ima barem jedan budući kultni album. Tražiti da nadmaše sami sebe nakon pregršt dobrih pjesama bilo bi nepošteno, a kompromisi u zajedničkom radu zasigurno uzimaju svoj danak. Iako se na svim pjesmama izmjenjuju glasovi i sviračke virtuoznosti, lako se može prepoznati tko je pojedinu pjesmu donio u studio i koji su put neke od njih prešle da bi napokon zaživjele na ovom albumu. Ipak, ako se s time pomirimo, ova kantautorska maneštra može se promatrati iz drugog kuta.

Imamo četiri izuzetno talentirana lika koja se razbacuju pjesmama kao Ryana Adams ili tek oporavljeni John Frusciante nekada davno sredinom ove dekade. Zamislite ih još u kućnoj atmosferi studija Mikea i Conora u Omahi. Zasigurno u neobaveznoj i opuštenoj atmosferi. Zato ovu suradnju ne možemo uspoređivati sa super grupama kao Traveling Wilburys ili Crosby, Stills, Nash & prevrtljivi i svojeglavi Young. Iako se jedan Ward ne može povezati s djetinjastom arogancijom Conora Obersta, ovdje na vidiku nema velikih ega i rivalstva. Uz to, Jim, Matt, Conor i Mike su svojim izričajem, bez obzira na njegovu pristupačnost i mogući komercijalni doseg, daleko od opasne slave stadionskih super grupa.

Sljedeća podjela nije baš najpošteniji pristup pjesmama s albuma, ali ne mogu si pomoći. Recimo da ih možemo podijeliti na: 1. par uspjelih stvari u kojima su sva tri pjevača pronašla način da njihovo vokalno izmjenjivanje zvuči uzbudljivo i zabavno; 2. pjesme koje bez obzira na dobrodošle upadice svih prisutnih ne mogu sa sebe skinuti prepoznatljivi autorski pečat, i 3. nažalost, dosta fillera.

U prvu skupinu uspješnica definitivno upadaju "Say Please", sve samo ne folk "Dear God" za koju je iskorišten sample pjesme "Is There Any Love" Trevora Dandyja i ponajbolja pjesma albuma "Whole Lotta Losin'" na kojoj se prepoznaje Wardov potpis, ali je troglavo izmjenjivanje vokalne štafete po stihovima rijetka genijalnost.

Jim James pridonosi svakoj pjesmi, ali u pretežno samostalnim izvedbama nema sreće. "The Right Place", "His Master's Voice", "Losin' Yo Head" i "Magic Marker" ne daju mu dovoljno prostora da potvrdi talent i nažalost ulaze u kategoriju slabijih pjesama s albuma. M. Ward pogađa u sridu s "Slow Down Jo" koja kao da priziva njegove najranije albume. Isto kao i na uspavanki "The Sandman, the Brakeman and Me" koju možete poslušati i pogledati u vokalnoj izvedbi Jima.

Zanimljivo je da su se najbolje i najmračnije pjesme na ovom relativno vedrom albumu potrefile Conoru. To su ujedno i pjesme koje zvuče kao da su samo njegove, tj. ostali kao da na njima imaju funkciju gostiju. Osim dylanovske "Man Named Truth" preostale "Map of the World" i "Ahead of the Curve" zvuče kao da su skinute s nekog Bright Eyes albuma, a "Temazcal" kao da se nekim nesretnim slučajem nije našla na prvom albumu s Mystic Valley Bandom. Preporučam i njezinu alternativnu verziju s Wardom na vokalu.

Da zaključim, MoF je divno druženje u kojemu pobjedu odnosi lakoća sviranja, skladanja i zabava, ali i previše materijala na jednom mjestu zbog čega strada magija. Što se mene tiče mogu ponovno sve snimiti uživo u stilu alternativnih verzija "The Sandman, the Brakeman and Me" i "Temazcal" za koje sam linkove pustio u tekstu.

U prvoj recenziji sam napisao da neću putovati na njihov koncert jer mi se neda slušati samo MoF stvari. Bio sam u gadnoj zabludi. Provjerite samo ovu setlistu.

Mislim, bilo bi fora, već kada nisam mogao kao klinac otići na Monsters of Rock '92., čiju smo presliku lineupa svi furali na leđima Iron Maiden i sl. majica.

Da Monsters of Folk... kakvo blesavo ime. Iako mi je aluzija na poznati festival opravdana tek nakon ove predstave.

myspace.com/monstersoffolk

monstersoffolk.com