Ako je Ciminov uradak "The Deer Hunter" prva asocijacija kad čujete za bend Deerhunter – čestitam, maštoviti ste poput mene, što znači da uopće niste maštoviti. Ako pak nikada niste čuli niti za jedno od dvoje… ništa zato, niste glupi, samo vas ne zanima filmska/glazbena umjetnost. Posvetite se čitanju stručne literature.

Vratimo li se na sami naziv ovoga benda iz Georgie, saznat ćemo da mu je ime dao bivši član benda Dan Walton, koji se imena dosjetio jer je veliki poklonik spomenute ratne drame. To, recimo, nije istina, ali će se naći na Googleu, pa za par godina možda i postane istina u zemljama bivše Jugoslavije, a to je zabavno. Sad kad smo se riješili imena benda, možemo o članovima.

O članu, zapravo, jer svakoga zanima samo ključni autor benda, visoki i mršavi Bradford Cox.

On je aseksualac. Ako ne znate što je aseksualac, reći ću vam: to je muškarac koji još ne želi priznati da je homoseksualac. No, Cox je priznao da je homoseksualac. Potom je priznao da je aseksualac. Cox se zajebava, dakle, ali vjerojatno više voli kurac. Mislim, pogledajte mu prezime.

To sve zapravo i nije jako bitno. Nije bitno niti to što Cox boluje od Marfanova sindroma. Najbitnije je da je Cox iznimno talentiran i produktivan glazbenik, te da je tu, pred nama, novi nosač zvuka stvoren pod okriljem matičnog benda. Zove se "Monomania" i jako je dobar. Štoviše, najbolji je album u dosadašnjoj karijeri Deerhuntera.

Dosadašnjim djelovanjem Deerhunter je, poput pijana švalera, upadao u raznolike faze stvaralaštva. Eksperimentirali su sa pankom, nojzom i šugejzom, ali su gotovo uvijek uspijevali kroz skladbe iskazati pop senzibilitet. Strujom je svijesti, pak, Cox stvarao neobične, oprečne svijetove u svojim tekstovima, dok su koncertnim nastupima hrabro kročili psihodeličnim putevima, gdje su njihove ionako formom krhke skladbe zbunjivale i, predmnijevam, očaravale posjetitelje. Bolest kojom se Cox odlučio baviti ovaj put je monomanija. Nedavno je izjavio kako su ostali članovi benda sebe pronašli i u nekim drugim granama umjetnosti, da su osnovali obitelji i što sve ne, dok je on, monoman, jedini ostao sȃm. Opsjednut. Glazbom.

Plod ljubavi samoće i opsjednutosti glazbom donio nam je savršen proljetni album.

Znate, onaj album koji svojom pozitivnom energijom uspješno izvlači osmijeh na lice. Kako? U njemu prepoznajete prošlost, sadašnjost i budućnost. Ne samo glazbe, nego i vas. Posjeduje tu moć. Osjetite dodir noisea na tragu Sonic Youtha u prekrasno bučnoj gitarskoj repeticiji skladbe "Leather Jacket II" ili zaglušujućem, završnom kaosu naslovne stvari "Monomania". Upravo u onom trenutku kad se uljuljkate u pomisao da vas očekuje bučna agresija punih 45 minuta, pojave se smireni pop slatkiši poput "Blue Agent", "T.H.M." ili "Nitebike". Prva je dobitna kombinacija glasovne imitacije Jeffa Tweedyja i ove novije, mekše faze Strokesa, druga se poigrava sa elementima loungea, sve sa prekrasno sjebanim tekstom o zaostalom bratu koji se prekasno rodio ("I tried to keep him straight/ever since the day he was born/He came out a little late/maybe that's where frustration was born"), dok je treća vođena zamasima akustične gitare izravno pozivanje na Neutral Milk Hotel iz najbolje inderoplejnovrdsi faze . Zvuku se nekih starijih albuma, "Microcastlea" primjerice, najviše  približavaju u skladbama "Sleepwalking" i "Back to the Middle". Obje su građene oko dojmljivih gitarskih dionica, pogotovo prva koja u sebi sadrži pasaž umetnut direktno iz "Nothing Ever Happened".

Poslušajte jednom, poslušat ćete dvaput. Sigurno i treći put. Odabrat ćete omiljene pjesme, koje će se s vremenom mijenjati. Onda opet cijeli album. Jednom, dvaput, triput.

Monomanija.

deerhuntertheband.blogspot.com