Recenzije

Mono The Last Dawn Temporary Resistence 2014.

četvrtak, 23. listopada 2014

Kao što je normalno da tijekom probavljanja književnog djela pridajem punu pažnju riječima, tako je valjda sasvim normalno da tijekom slušanja glazbe prednost dajem melodiji. Idealna je situacija u kojoj me i riječi i melodije uspiju oduševiti, no malo je glazbenika koji mogu podjednako ispuniti očekivanja na obje razine. Instrumentalne skladbe, te nijeme i ozvučene pripovijesti, lakše i više pridobiju moju naklonost, posebice ako pripadaju klasičnoj glazbi ili post-rocku.

Japanski sastav Mono mora da je položio zvučnu zakletvu jer je od samog početka postojanja (točnije, od 1999. godine) upravo zakleta vjernost pomračenom zvuku primarna odlika kvarteta kojeg bismo najbezbolnije mogli svrstati u post-rock. Novim albumom "The Last Dawn" sastav Mono nastavlja njegovati mračan zvuk što je svojstven i njihovim prijašnjim ostvarenjima. Pitanje je hoće li ikada i kada snimiti vedar ili manje mračan album – "The Last Dawn" opisivan je kao manje mračan od albuma "Rays of Darkness" koji je izdan na isti dan, no razina mračnjaštva je prisutna u podjednakoj mjeri – bitna razlika jasno je vidljiva jedino u dizajnu omota.

Tjeskobnost natopljena nemotivirajućom jezom provlači se kroz čitav materijal – skladba "Where We Begin" ističe se po pitanju atmosfere – generalno slušano, ne može se reći da album "The Last Dawn" pruža slušatelju poletan vjetar u leđa, prije ga se može optužiti kao skrivenog suradnika južine što pogubno djeluje na osjetljive i paranoidne dušice te emocionalne vampire, no teško da monotoni Mono hrani njihovu duševnu glad.

Upravo zbog prisutnosti karakterističnog zvuka, mračnjaci Mono ponovno ispunjavaju očekivanja publike; ispada da oni naprosto nemaju loš album jer nijednom nisu uspjeli zastraniti i skrenuti s puta, pokušali podvaliti slušateljstvu lako probavljivu verziju instrumentalnog rocka. Sličnu su – doduše, znatno mekšu - glazbenu viziju imale i djevojke iz sastava Angel'In Heavy Syrup, no one se nisu uspjele održati na sceni, dok Mono već petnaest godina uredno i glasno, beskompromisno i savjesno, uglazbljuje unutarnja stanja.