Mike Patton Mondo Cane Ipecac 2010.
"Mondo Cane" nije kompilacija Pattonovih frenetičnih obrada kultnih talijanskih pop pjesama iz pedesetih i šezdesetih prošlog stoljeća, već projekt u kojemu je, na čudo svih poznavatelja njegovih dosadašnjih sklonosti, dao prednost skoro pa doslovnoj izvedbi originalnih snimaka legendarnih, ali i nekih nepošteno zanemarenih pjesama
A DOG'S LIFE – two years of sacrifice / two years of danger / two years in a world so far ignored by the camera / A DOG'S LIFE – two hours of daring / of pathetic / of comic / of hypocritical / of sincere spectacle. / But most of all never seen before. / You will be convinced that ours is really A DOG'S LIFE to which, however everyone will adapt himself VERY WELL
- najava iz engleske verzije foršpana za legendarni shockumentary "Mondo Cane" s kojim su 1962. Gualtiero Jacopetti, Franco Prosperi i Paolo Cavara označili početak novog podžanra pseudo-dokumentaraca ubrzo prozvanog Mondo Film.
- i svakako pogledajte foršpan!
Zato je "Mondo Cane" idealan naziv za najnoviji proizvod branda zvanog Mike Patton. Iako bi najava iz filma bolje pristajala uz neka izdanja njegovih bendova Fantômas ili Mr. Bungle (nema više ni smisla nabrajati svu silu drugih majstorija, ekstravagancija i kerefeka koje ovaj radišni fakin sije naokolo od početka devedesetih naovamo), projekt "Mondo Cane" je kao dvosjekli mač. Bez obzira što spada među najprohodnije Pattonove projekte (pristupačniji čak i od njegovog pop projekta "Peeping Tom" 2006.), ovo izdanje osim besprijekorne izvedbe i hrabre demonstracije jednog neupitnog talenta koketira i s opasnom dozom ultimativne kulerštine koja ne može uvijek pravilno filtrirati ironiju. A ona nije uvijek dobrodošla kada se dira u svetinje i emocije. Naprosto je teško procijeniti u kojim trenucima je Mike iskren, a u kojima se sprda. Pogotovo kada vođa projekta u jednom intervju izjavi: If you like orchestral music and have a heart in your fucking chest, you will like this record.
Jer "Mondo Cane" nije kompilacija Pattonovih frenetičnih obrada kultnih talijanskih pop pjesama iz pedesetih i šezdesetih prošlog stoljeća, već projekt u kojemu je, na čudo svih poznavatelja njegovih dosadašnjih sklonosti, dao prednost skoro pa doslovnoj izvedbi originalnih snimaka legendarnih, ali i nekih nepošteno zanemarenih pjesama. Priznaje da je bio svjestan u što se upuštao te koliko su neke od ovih pjesama besmrtne i neponovljive. Ne sumnjam u njegovu emocionalnost, ali ipak se radi o liku od kojega bismo prvo očekivali ekscentričnost te glazbeno i vokalno izobličenje.
Ne bi bilo pošteno da mu predbacujemo pokoji promakli krivi naglasak ili izgovor (već se 2000. s talijanskim snalazio bolje od stranih igrača u talijanskoj nogometnoj ligi), ali isto tako ne bi bilo pošteno da je ovaj projekt percipirate samo kao dobru zabava u kojoj njegov cool nadilazi kult izabranih pjesama, da se samo divite njegovom skoro pa besprijekornom služenju jezika ili da od njega očekujete brutalno grgljanje, buku i opću dekonstrukciju. Ima ovdje stvarno velikih pjesama kojima ne pristaje ironično vokalno poigravanje, ali i onih u kojima se sve super poklopilo - Pattonov glas, izvanredne orkestracije, patetika, humor, ironija, iskrenost, njegovo bijelo odijelo, brčići i vosak u kosi. Pjesme s "Mondo Cane" snimljene su uživo prije koju godinu, a uz malo post-produkcijske magije predstavljaju projekt u kojem je sudjelovalo gomilu muzičara iz benda i orkestra. Prođimo barem kroz neke od tih pjesama…
Suludo je parirati jednoj besmrtnoj Mini s početka karijere u pjesmi "Il cielo in una stanza", ali već na toj izvedbi dolazi do izražaja sva raskoš orkestracija i Pattonovog glasa koji, usprkos neprimjerenom forsiranju emocija, traži od vas da se pošteno naježite od divote.
***
Mondo Cane - Il Cielo In Una Stanza
"Che notte!" je čak bolja od originala Freda Buscaglionea. Mike majstorski igra ulogu komičnog mafijaša koji ne može kontrolirati svoje strasti kada su u pitanju viski i lijepe žene. Neki od vas su sigurno imali prilike prisustvovati koncertima talijanskog benda Figli di Madre Ignota. Eto, zamislite ih bez njihovih balkan spaghetti kerefeka i biti će vam jasno da im je glumac i pjevač Fred Buscaglione jedan od glavnih utjecaja. "Ore d'amore" je poznatija u Sinatrinoj verziji kao "The World We Knew", pa kao i u ulozi mafijaša, ovdje Pattonu jako dobro pristaje napuhana poza američkog croonera (Bing Crosby, Frank Sinatra, Nat King Cole, Dean Martin…), kojeg ne trebamo baš uvijek uzimati za ozbiljno. Šlager u kojemu je sve dozvoljeno.
Najbolje izvedbe su ipak "Urlo negro" benda The Blackmen, Morriconeove pjesma "Deep Down" sa zaboravljenog soundtracka za film "Diabolik" i napolitanska "Scalinatella". U prvoj će biti zadovolji i oni koji ne mogu bez Pattonovog urlanja, druga je možda najbolja na albumu, a u trećoj nam otkriva da mu više leži napolitanski nego standardni talijanski.
***
Propust je dosadna "Ti offro da bere", jedna od zaboravljenih pjesma vječnog mladića Giannija Morandija. Bilo bi zanimljivo čuti što bi Patton napravio od njegove "Fatti mandare dalla mamma", ali jasno je da nije želio biti predvidljiv. Sigurno ste primijetili da iz tog razloga nema niti legendarne i očekivane"24.000 baci" Adriana Celentana.
Preveliki zalogaj ispala je "Quello che conta" koju je Luigi Tenco, uz pomoć Morriconeove glazbe, u originalu približio Scott Walkerskoj baroknoj melankoliji. Orkestar je na visina zadatka, ali Patton zvuči suviše neozbiljno. Isti problem dešava se i na posljednjoj "Senza fine" na kojoj previše afektira.
Bez obzira na nekoliko propusta i na činjenicu da si Mike Patton možda jednostavno previše dopušta… Navalite! Jer "Mondo Cane" je jako dobro odrađen posao. S puno više predanosti i muda od većine prepjeva koji se talijanima svakodnevno serviraju na raznoraznim zabavnim televizijskim emisijama.