I pot lista se često uključivala u istu, uglavnom braneći post-rock, ali zaključak bi se uvijek svodio na onu često citiranu Vraninu rečenicu 'što se mene tiče, ovakve albume mogu snimati zauvijek' (rečenu za predzadnji Explosions In The Sky album). I to je to. Jednostavno, neki bendovi znaju snimiti fantastične ploče koje bi površnom slušatelju mogle zvučati isto ili prilično slično onome što su i prije radili, a u stvari je, kada se samo malo prokopa ispod površine, jasno da je riječ o novim pričama s nekim novim naglascima.

Mogwai je u posljednje vrijeme odradio mnogo dobrih priča. O svim albumima nakon "Rock Action" se dosta raspravljalo, ali se na kraju ipak zaključilo kako su dobri, ("Hardcore Will Never Die, But You Will" je odličan), a radili su i na mnogim drugim projektima, uglavnom soundtrackovima. Onaj posljednji, glazba za seriju "Les Revenants", je apsolutno remek-djelo jer ta francuska serija dobar dio svoje kvalitete i popularnosti duguje upravo i glazbenim temama. U svakom trenutku u tih osam epizoda kada je glazba trebala odigrati neku ulogu, ona je to na najbolji način i odigrala. (A priča o tome da su Mogwai radili glazbu samo po scenariju pa su onda redatelji snimali neke scene rukovodeći se soundtrackom je uistinu fascinantna i genijalna).

Nakon završetka rada na "Les Revenants" (i objavljivanja istog albuma kojeg smo, na žalost, na pot listinim stranicama preskočili jer smo seriju ipak dosta kasno pogledali pa smo i na samu njenu glazbu kasno skrenuli pozornost), Mogwai su najavili kako rade na novom albumu nazvanom "Rave Tapes" koji je ovih dana ugledao svjetlo dana.

Sam album je najavila pjesma "Remurdered" koja je izazvala prilično zanimanja i dosta rasprava. Naime, iako su Mogwai i ranije koristili klavijature u svojem radu, kako je ova pjesma de facto zasnovana na pomalo space zvuku, a gitare ipak igraju sporednu ulogu na što ipak od Mogwai nismo navikli, pojavila su se pitanja je li došlo do zaokreta u zvuku. No, na kraju je odgovor na to pitanje ipak uglavnom negativan. Ništa se dramatično nije promijenilo u onome što rade. I dalje je to slaganje ugodnih muzičkih ploha zasnovanih na gitarama koje se savršeno uklapaju jedna u drugu i koja slušatelja lako odvlači u neku paralelnu stvarnost. No, do nekih promjena je ipak došlo. Kako ćete vidjeti u nastavku teksta, Mogwai su na "Rave Tapes" dosta koristili zvuk klavira i klavijatura. No, ta novost nije donijela neku preveliku promjenu. Tek je, možda je bolje reći, dodatno oplemenila i odlično se uklopila u sve ono što Mogwai rade još tamo od sredine devedesetih.

Iako je "Rave Tapes“, baš kao i uglavnom svaki album iz Mogwai opusa, zaokružena cjelina u kojoj svaka pjesma zauzima svoju poziciju s razlogom, pojedinačnom analizom pjesama lako bi se moglo doći do zaključka kako su one ipak prilično različite. Album otvara "Heard About You Last Night" koja svojom mističnom atmosferom zasnovanom na jednostavnoj klavirskoj temi na lijepi način priziva "Les Revelants". "Simon Ferocious" je dosta nabrijanija – nakon otvarajućeg dijela na klavijaturama gitare u pozadini počinju plesti priču da bi u drugom dijelu ta priča izašla u prvi plan i stopila se s klavijaturama. O "Remurdered" smo već napisali riječ-dvije, a nju slijedi možda i najdraža mi pjesma na albumu, "Hexon Bogon". U njoj su klavirske zvuke gurnuli u drugi plan dok gitare onako savršeno prave veliku količinu izuzetno prohodne buke.

"Repelish" je pomalo kontroverzna pjesma zasnovana na spoken wordu o "Stairway To Heaven" Led Zeppelina. Iako mi nije potpuno načisto jesu li Mogwai ovu pjesmu napravili kako bi udarili na sve one koji su glazbeno ostali na nivou od prije nekoliko desetljeća ili tek da iskoriste još jednu priliku da se poigraju s imenom Sotoninim, to toliko nije ni bitno jer mi ta pjesma svaki put izmami osmjeh na lice dok je slušam.

"Master Card" je potpuno razuzdana, mogwaievska pjesma sa suludim gitarskim dijelovima, u "Deesh" su te gitare složile plohe u pozadini dok klavijature drže glavnu temu, a "Blues Hour" je ona jedna vokalna smirujuća pjesma koju Mogwai ponude po albumu. "No Medicine Fo Regret" zvuči kao svojevrsni intermezzo, a album zatvara "The Lords Is Out Of Control" u kojoj opet čujemo pjevanje samo što je ovaj put ono provučeno kroz vocoder.

Već letimičnim pregledom ovog teksta i pobrojavanjem koliko sam puta koristio riječi 'klavir' i 'klavijature' jasno se dolazi do zaključka da se kod Mogwai ipak nešto promijenilo. No, to nikako nije neka drastična promjena. Jednostavno, zvuk je pomalo evoluirao (ili je riječ o tome da su oni ipak malo ostarjeli), ali kvaliteta je i dalje na visokom nivou. Znate onu o godinama i dobrom vinu? OK, neću reći da je "Rave Tapes" ili bilo koji Mogwai rad u zadnje vrijeme na razini ona tri remek djela s početka karijere, ali ovi Škoti ni ovaj put nisu iznevjerili. Ono, dobri dugogodišnji prijatelji na koje se uvijek možeš osloniti. Možda je ta usporedba bolja od one s vinom.