Mogwai Hardcore Will Never Die, But You Will Rock Action/Sub Pop 2011.
Album bez glave i repa na kojemu svaka igra i svaka dobiva. Neodoljiva jednostavnost post-rocka! Pop post-rock s dovoljno nenametljivih trikova za vječno prepakiravanje iste priče. To ne može svatko.
Ne mogu se točno sjetiti do kada me držala post-rock euforija. Da li je oduševljenje splasnulo nakon što sam skužio da me sinusoidna melodramatičnost s albuma "All of a Sudden I Miss Everyone" (2007.) od Explosions in the Sky držala kraće od one identične predstavljene na "The Earth Is Not a Cold Dead Place" (2003.) koji je onda za nas nove post-rock klince bio prava mala podžanrovska revolucija (Uh, konstatacija da se desilo nešto revolucionarno u post-rocku na početku 21. stoljeća zvuči podosta nemoguće, ali EITS su svojim eteričnim plinkanjem zaista uspjeli definirati prepoznatljiv zvuk i tako postati dovoljno dopadni i prigodni za novu poplavu sve sile imitatora.)? Ili se kao prvi ozbiljni pad koncentracije računa indiferentnost prema albumu "Happy Songs For Happy People" (2003.) kojeg su Mogwai izdali nakon "Rock Action" (2001.) s kojim su suptilno najavili promjenu uobičajene podžanrovske dinamike? Uglavnom, u trenutku kada sam prestao aktivno pratiti svako novo izdanje post-rock velikana (oni bendovi s kojima su se u programskim knjižicama Kseta, Močvare, Studenskog centra i sl. često uspoređivali manji poznati post-rock gosti) bio sam i sve dalje od toga da se ozbiljno uhvatim nekih novih manjih imena. Nije to bilo nikakvo otrježnjenje ili konačan pozdrav post-rocku. Niti su za to bili krivi bendovi i njihova repetitivna glazba. U nekom trenutku je bilo važno pohvatati lektiru i poslušati neke zaostatke. Prilikom izlaska "All of a Sudden I Miss Everyone" od EITS kolega Vrana je rekao nešto što me i dan danas umiri svaki put kada mi netko na nos nabija da je post-rock zauvijek osuđen na dosadnu repeticiju: 'Što se mene tiče, ovakve albume mogu snimati zauvijek.' I rutina zna biti odlična ako nije tu samo da bi zadovoljila formu. Stara i izlizana špranca na refule zna biti ugodna i inspirativna. Pogotovo kada ju iznova kotrljaju pravi majstori ili kada se ista pojavljuje u nekoj drugoj multižanrovskoj kombinaciji. Štoviše, recimo da mi je post-rock u manjim porcijama postao slađi i neophodan kao i svaki drugi (pod)žanr.
Za mene nema sumnje - Mogwai su majstori! Tvrdim to iako sam nakon albuma "Rock Action" prestao biti ažuran u uzbuđivanju oko svakog izdanja. Ipak, svi ti albumi kao i većina onih osobnih post-rock velikana (Tortoiste, Do Make Say Think, Godspeed You! Black Emperor, EITS...) kad-tad dođu na red. Ali kao što ste mogli pretpostaviti, sedmi studijski album škotskih post-rock heroja ne donosi ništa novo i revolucionarno. Tako ni "Hardcore Will Never Die, But You Will" nema nikakvih pretenzija postati važan trenutak u karijeri benda. Album je u biti kompilacija svih trikova prisutnih na prijašnjim izdanjima. Zato ću ponoviti: 'Što se mene tiče, ovakve albume mogu snimati zauvijek.'
Melankolično lelujanje s "Letters to the Metro" kao da je sišlo s "Come On Die Young". "Death Rays" zvuči kao kombinacija stare "Summer" i novije "The Sun Smells Too Loud", kompromis između stare i nove Mogwai pozitive. "Rano Pano" i "San Pedro" kreću polagano, ali ubrzo usvajaju tvrđu post-metal strukturu poznatu iz prijetećih "Batcat" i "Glasgow Mega-Snake". Samo što je cijeli "Hardcore" prošaran upravo stvarima koje prenose totalno pozitivan štimung čineći ga tako najpristupačnijim i najpitkijim izdanjem do sada. Usporedba je malo blesava, ali osjećaj mi je isti kao i kada slušam "In Rainbows" od Radiohead - gomila odličnih pjesama koju ne povezuje neka zajednička nit. Album bez glave i repa na kojemu svaka igra i svaka dobiva. Neodoljiva jednostavnost post-rocka! Pop post-rock s dovoljno nenametljivih trikova za vječno prepakiravanje iste priče. To ne može svatko. Biti će zanimljivo čuti kakav će zaokret ponuditi EITS ovo proljeće na novom "Take Care, Take Care, Take Care". A možda mi ponovo dobro dođe stari Vranin zaključak.
