Bila je dovoljna samo polovica "The First Song", a kamoli cijeli prvijenac "Everything All the Time" da s Band of Horses započnem jedan od onih dobro poznatih i danas manje frekventnih fanovskih odnosa u koje sam uvijek ulazio bez prevelikih dubioza, vođen nekom silom koja isprva nikad nije smjela biti osviještena. Iako mi je uvijek znao podvaliti bend po mjeri, McGee, cimer iz studenskih dana, je taj moj slijepi odnos s omiljenim bendovima uvijek dijagnosticirao kao manu. Samo su određeni izvođači pleli tu magičnu tajnu vezu čiji sam intenzitet određivao po količini ježenja koje bi momentalno sinkroniziralo sve moje životne spoznaje s pjesmama i zvukom benda, tvoreći tako svojevrsni holodek, prostor laške prilagodbe sa svime s čime sam se u tom periodu života susretao (uglavnom, totalno egocentrično poimanje vremena i prostora). Lagao bih kada bi rekao da to više nije tako, ali recimo da to danas ipak mogu prepoznati kao zanemarivu ali nužnu manu.

Eh… nije prvi put da ju citiram: Why does my mind blow to bits every time they play that song? It's just the way that he sings, not the words that he says, or the band. I'm in love with this soul, it's a meaning that I understand. ("The Way That He Sings" My Morning Jacket).

Ne tako davne 2006. Ben Bridwell i Mat Brooke su me natjerali da u propovjedničkoj ekstazi u istoj rečenici spominjem My Morning Jacket, Sunny Day Real Estate i Waynea Coynea (pa čak i Perryja Farrella čije Jane's Addiction i Porno for Pyros nisam nikada ni slušao), a nakon početka čarobne BoH priče u mom je slučaju bilo logično detaljno odmotavanje enigmatične pojave zvane Carissa's Wierd koja je nakon raspusta kolektiva osim Konja ubrzo ponudila i Grand Archives i odlične samostalne albume Jenn Ghetto i Sere Cahoone čiji novi album napokon izlazi na koji tjedan.

"Cease to Begin", drugo izdanje Konja, branio sam svim snagama iako su neki smutljivci tvrdili da je na njemu izostala magija s prvog albuma. Istina je da su se skoro pa ponovili, ali to nikako nisam mogao računati kao promašaj. Štoviše, predivne pjesme kao "Is There a Ghost" i "No One's Gonna Love You" bile su mi dovoljan razlog za nastavak obožavanja benda. Malo me iznenadila nemarnost prema trećem albumu "Infinite Arms" koju sam svojevremeno opravdavao gužvom na hard disku. U tolikoj sam mjeri pogriješio što sam onda album stavio na čekanje da sam nakon konačne prve konzumacije sljedećih par mjeseci živio samo od sumanutog ripitanja, nemajući pojma što je to Kia Lorenzo i romanizirajući možebitne Benove dirljive poruke Matu koji je iz benda otišao već nakon prvog albuma. Na kraju teksta napisao sam da su Konji s tim albumom postali The Band za indie kauboje, srednja struja jako dobre generičke indie americane koju sam te godine obožavao bez obzira što zvuk više nije bio sličan onome s prvih izdanja.

S friškim albumom "Mirage Rock" imam suprotno iskustvo. Trudim se od prvog slušanja, ali nakon sumanutog ponavljanja izostaje ona poznata zaokružena BoH aura zbog koje sam uvijek padao u fanovski deliriji. Da se razumijemo, album ima toliko odličnih pjesma da ga ni u kojem slučaju ne namjeravam proglasiti promašenim ili lošim. Ipak, ispada da su opuštenost i sigurnost, koje su zasigurno uslijedile nakon hvaljenog prethodnika i potpisivanja s velikim izdavačem, Benu i ekipi dale više razloga za pokušaj što šireg ovladavanja ostavštine američke glazbe. I na ovom se albumu u par navrata čuju direktne poveznice s prvim radovima benda, ali njihovo redizajniranje seventies rocka i folka je u nekim pokušajima tanko i neuvjerljivo, no pustimo za sada te sitnice i krenimo prvo boljom stranom albuma koja u svakom pogledu nadvladava pokoji propust i taj osjećaš zbrčkanosti.

Start ne odaje nikakve sumnje. "Knock Knock" je početak čije riječi zvuče kao ushićeni manifest ambicioznih namjera benda koji vas trenutačno obuzima kao "Laredo"  i "Compliments" s prethodnika. Sljedeća "How to Live" će lako naći put do onih koje će oboriti stihom I really don't have to suffer, I still do it anyway…, a "Slow Cruel Hands of Time" ima nešto dječački nevinoga, kao balada koju nesuđeni starci Alex Chilton i Chris Bell nisu imali priliku napisati puno godina nakon legendarne "Thirteen". "A Little Biblical" malo baca na, kako je to dragi drug odmah primjerio, country verziju Teenage Fanclub pjesmuljka koji igra na prvu dok na "Shut-in Tourist" Ben zvuči kao mladi Wayne Coyne koji slavi savršeno proljetno jutro pa nije ni čudno da stvar zvuči kao jedna od dizalica s "Clouds Taste Metallic" od Lipsa samo bez popratnog milozvučnog kaosa. Za stare fanove tu su "Dumpster World", koja kombinira Crosby, Stills & Nash pjevušenje s iznenadnim distorziranom refrenom, i tempirana bomba "Feud", pjesma koja nas svojim soničnim vakuumom opasno vraća na sam početak karijere benda.

Pomalo je banalan honky-tonk swing s "Electric Music" koja zvuči kao trećerazredna imitacija Uncle Tupelo furke s Ivicom Kostelićem na gitari. "Heartbreak on the 101" je pjesma s kojom su svi redom oduševljeni, a meni to neočekivano duboko pjevanje u prvom dijelu zvuči kao neozbiljno parodiranje folka koje nikako ne mogu staviti u isti kontekst s drugim dijelom pjesme gdje se frekvencija glasa vraća na poznatu visinu zbog koje se patetika ponovo pretvara u dirljivu ispovijed.

Band of Horses na neki način ostaju The Band za indie kauboje, ali s ovakvim materijalom ipak zvuče malo manje svemogući zbog čega izostaje dojam da si mogu dopustiti baš svako posezanje u duboku vreću američke kozmičke glazbe. Možda je za to kriv i novi producent Glyn Johns (Stonesi, The Who, The Clash, Led Zeppelin…) koji im je za takav potez dao malo vjetra u leđa. Ono što mi izgleda sigurno je da će Konji nakon ovoga albuma postati još veći, a ne više samo predgrupa Pearl Jamu, My Monrnig Jaketu, Foo Fightersima i da ne spominjem onaj boy bend s kojim izgleda ipak neće na turneju.

bandofhorses.com