Povratak korijenima nije uvijek najmudrija odluka. Pogotovo ako vam uvriježena načela rodne okoline u tome neće biti od presudne pomoći prilikom oslobađanja od potisnutih osjećaja i od straha da nećete biti prihvaćeni. Češće pamtimo onu drugu strategiju koja uglavnom podrazumijeva negiranje i bunt. Zato nije čudno što je Heather McEntire, pjevačica homoseksualnog opredjeljenja, nakon odrastanja u baptističkoj obitelji američkog juga krenula u post-punk vode s bendom Bellafea i u kratkotrajni pop projekt Un Deux Trois. No, pomalo je neočekivano da je svoj mir i sreću pronašla tek nakon što je počeka pisati i pjevati pjesme za bend koji svoj zvuk zasniva na country-soulu i folk-rocku te koji je oformila zajedno s prijateljem Jenksom Millerom kojega neki već dobro znaju po metal (blackened) americana bendu Horseback.

Iako bi se zbog stilski oprečnih smjerova u kojima su se do sada tražili bilo normalno očekivati da njihov zajednički bend eksperimentira s nekom novom vrstom americane, Mount Moriah je toliko klasičan da mu se, osim neizbježnih, ali ipak jedva primjetnih gotičkih primjesa, uz opis prije vežu imena poput Dolly Parton i Emmylou Harris. Na prvo slušanje bismo teme s njihovog drugog albuma "Miracle Temple" mogli smatrati predvidljivima i izlizanima, kao ispovijedi iz bilo koje manje sredine i kao uobičajene jadikovke o slomljenom srcu i svemu što ga uz pedal steel gitaru čupa van iz životnih provalija. No, ako usporedimo aranžmane i moć glasa s onima na prvijencu, na novom su albumu Heather McEntire, Jenks Miller i Casey Toll dosegnuli neke nove vrhunce kojima se malo tko mogao nadati. Pa vjerujem ni Merge koji ih je priveo k sebi nakon što je bend stekao nešto širu publiku zbog turanja s Craig Finnom i Indigo Girls.

Da neke od vas ipak možda ne bi obeshrabrilo prvotno spominjanje Dolly i Emmylou, Mount Moriah se lako mogu strpati i u golemu alt-country ladicu, onu u kojoj Kathleen Edwards prate ponovno okupljeni Whiskeytown ("I Built a Town") i onu u kojoj se gitarist Jenks Miller ne ustručava prepuštanju solaži koja zvuči kao usporeno Television i Jeff Tweedy/Nels Cline ukrštavanje gitara ("Eureka Springs"). Osim toga, teško da biste mogli tek tako odoljeti poletnom južnjačkom pop rocku jedne "Bright Light" u kojoj Heather sa smiješkom poručuje: If darkness hates you only bringing bruises into the light/Let darkness take its toll and make it right/Make it right!

Heather se na ovom albumu strastvenije prepustila pjevanju i korijenima, a razlog tome je sveopći osjećaj konačnog mirenja s izlaskom iz ormara i uživanju u katarzi. Čak i mračnije stvari zvuče dovoljno hrabro, kao dokazi kojima se pjevačica više ne treba suprotstavljati ili opravdavati obitelji i sredini, već kao oni s kojima ih želi prigrliti i zbog kojih se već osjeća prihvaćena. Zato nemojte očekivati samo krv i suze koje vam možda nagoviješta metalska naslovnica albuma na kojoj gori drvena staja, očiti simbol razračunavanja s djetinjstvom u sredini u kojoj pjevačica nije mogla javno iznositi svoje osjećaje. Kaže da joj je velika potpora bila Amy Ray iz Indigo Girls koja iz svog iskustva zna da nema potreba za panikom iako country music and queers still don't quite connect on a major level.

mountmoriahband.com