Cold War Kids Mine Is Yours Downtown/Fontana North 2011.
Veselila sam se novom albumu Cold War Kidsa jer su me s njihova prethodna dva albuma oduševili (doduše, tek nedavno) nekom svojom drskošću, svojeglavim zvukom koji trenutačno razbija monotoniju sivih zimskih dana i pjesmama u kojima kao da svoje utrobe i srca serviraju na pladnju. I to uz znalački vragolasti smiješak! Nešto me kod njih podsjetilo na Beastie Boyse nekad davno i na ono kako zamišljam zadimljene mračne male njujorške klubove u kojima se svira prkosni soul i jazz. Možda zbog uključivanja blues i soul elemenata u svoje kompozicije ili zbog izrazito prepoznatljivog vokala frontman Nathana Willetta koji kmeči „like Mexican dogs, nobody gave us names“ ili si jamma „history books will show… we're waiting for your call“. Ta kombinacija pankerskog izvikivanja parola, funky basa i jazzy činela dala im je donekle sirov i prljav zvuk po kojem su postali prepoznatljivi.
Novim albumom, "Mine Is Yours", na kojem po prvi put surađuju s vanjskim producentom (Jacquire Kingom koji je do sad radio s Kings of Leon i Modest Mouseom), znatno su se odmaknuli od dosadašnje estetike i, kako sami kažu u intervjuima, svjesno se opredijelili za pročišćeni, ispeglaniji izričaj. I stvarno, već nekoliko uvodnih nota daje do znanja da će ovo biti drugačiji album; zvuk je puniji, raskošne orkestracije naglašavaju melodiju, a tekstovi o odrastanju i vezama mnogo su intimniji i osjećajniji. Rezultat nije gnušanje, nakon početnog rekalibriranja očekivanja, album je ugodan za slušanje, dapače, glatko teče i oplahuje uši. Nižu se lijepe pop ode koje podsjećaju na recimo The Helio Sequence ili The Rosebuds, a Willettov glas je i dalje genijalan. Willett je namjerno proveo nekoliko mjeseci uvježbavajući svoje pjevanje tako da sad s lakoćom vlada i zahtjevnijim dionicama, što također pridonosi općem dojmu ispoliranosti. Na albumu se ističu "Skip The Charades" svojim pametnih stihovima, "Broken Open" snažnom liričnošću i "Royal Blue" zbog atmosfere, dok mi se na "Out Of The Wilderness" svaki put oko 4 minute učini kao da počinje "Ten Storey Love Song" od Stone Rosesa iako s njom, osim dangly gitara, nema puno dodirnih točaka.
Ipak, s ovim su se albumom Cold War Kids odrekli točno onoga što ih je činilo prepoznatljivima, uozbiljili su se tako da nema više ljepljivih funky melodija, nema prkosa i nestašluka, i naprosto nema mesa. Hoću li onda samoj sebi skočit u usta ako kažem da je ovo u biti kvalitetan i korektan album? Svakako je puno bolji od šume onih na kojima izvođači slabašnim glasićima nešto mrmljaju sebi u bradu i onih koji se boje uzeti instrumente u ruke pa pretjerano recikliraju tuđe semplirane semplove. Problem je valjda u meni, jer da nisam slušala ona prethodna dva albuma ovaj bi mi se puno više svidio, a ovako nesvjesno tražim ono što me početno privuklo na mjestima gdje toga više nema, a ovaj kompromis mi se čini uspjelim, ali nepotrebnim.
P.S. Mislim da ova ranija snimka nekako pokazuje što sam htjela reći
