Kvragu, nije lako biti ni sin oca koji zarađuje tri puta više od tebe i još radi u proizvodnoj djelatnosti, dok si ti tek jedan u nizu lešinara koji visi na državnoj sisi. Ali ovo nije priča o meni. A niti o mome autu. Ovo je priča o mladiću kojemu je taj isti otac ime dao po svome pokojnome prijatelju i mentoru, koji je pak godinama prije njega bio pojam skladateljske kvalitete u spomenutom glazbenom pravcu. Na pravi pogled, ne ostaje ti ništa drugo nego pomisliti da netko sa takvim pedigreom mora završiti na drogama nakon što ga ubije pritisak gena i srednjeg imena. Ali Justin, sin Stevea Earla, koji uz to sa ponosom nosi ime velikog Townesa Van Zandta, sasvim pristojno podnosi povišeni tlak.

Prvi album izdao je prošle godine, i još ga je nazvao "The Good Life" kako ne bi ostavio traga sumnji da ga ikakva očekivanja previše brinu. Radi se o materijalom malo tankoj ploči, ali koja služi kao sampler po kojem se da naslutiti skladateljski potencijal te prije svega feeling koji Mali ima za kopanje po boljoj prošlosti, i to na puno arhaičniji način nego ostali americana izvođači koji se uglavnom drže pravocrtnog country-rocka. Kod Justina rock i macho-man spika najmanje su važni - u prvom planu su prašnjavi country, emotivnost i baby-face.

Novi album ne ostavlja mjesta sumnji kako je nova zvijezda rođena. "Midnight at the Movies" instant je klasik modernog countrya, sa dovoljno pop i folk utjecaja da udara na prvu loptu kao što prava americana ploča i treba, spojivši korijene i modernost snagom koja nije viđena od 2005-e i drugog albuma Hayesa Carla zvanog "Little Rock".

Osim Carla, kvalitetom ova ploča priziva i Jason Isbella i ranog Ryana Adamsa (koji je, da usput napomenem, americana pandan My Bloody Valentine na ovim stranicama). Na nekim pjesmama Justin vokalom i izvedbom gotovo kopira pojedine trenutke ove poznatije ekipe. Ali nisu samo talent i sposobnost plivanja u granicama postojećih okvira razlog zašto je ovo odlična žanrovska ploča, ima nešto i u sklonosti tradicionalnom countryu.

U "Poor Fool" tako kombinira honky-tonky sa bluegrassom kakvoga se ne bi posramili ni Avett Brothers (čija nova ploča izlazi na ljeto te čak ni sa Rick Rubinom za miks pultom ne može biti ništa ispod instant klasika), "What I Mean To You" konstrukcijom i izvedbom kombinira teatralnost i šarm Loudona Wainwrighta III i Johna Prinea sa pedal steelom i klavirom koji kao da su ispali iz neke nashvilleovski bogate produkcije, "Halfway To Jackson" škrta je kao da je ispala sa neke seanse Merlea Haggarda, a "Walk On" pak zvuči kao tipični swing koji se može čuti na onim tulumima na kojima Žene sa očajnim frizurama prate Dečke u rat. Drugi svjetski naravno. Očito je da Mali svoj put traži više učeći od starih majstora nego što mu je bitno stati rame uz rame sa ovim novim americana vladarima, a to uopće nije loše. Očeva kolekcija vinila poslužila je nečemu.

Earlu junioru tako uspijeva spojiti emotivnost generacije tetkica sa zvukom u kojem su se prvenstveno snalazili posljednji pravi muškarci. I uz sve ove pohvale još mu treba čestitati na par sitnica. Prva je što oca priziva tek u tragovima, i to više vokalno nego stilski, a druga je što je uz sve ove krasne pjesme i jedan stvarno opširan pregled klasične američke glazbe (na kojemu zvuči poput jukeboxa na kojem nema nijedne singlice mlađe od '55-e) uspio uvaliti obradu – Replacementsa. "Cant Hardly Wait" jedan je u nizu Westerbergovih bombona za koje nažalost malo tko zna, ali evo Justin mu odaje dužnu počast i to u verziji koja ne odskače previše od originala a opet ima tu njegovu dozu topline i nježnosti, bez neizbježnih Westerbergovih alkoholnih para. Hail hail.

I za kraj bih još spomenuo kako je Earle senior također snimio novi album, i to ni manje ni više nego obrada najdražih mu pjesama prijatelja Townesa. Kako Steve u zadnje vrijeme pati od nedostatka inspiracije, i kako je bolji kao sporedni glumac u Wire-u nego kao skladatelj (a tko je gledao najbolju krimi seriju ikada, taj zna da je poprilično loš glumac), tako je i ova ploča više zanatski odrađena nego što je rezultat neke velike inspiracije.

Iako Earle uporno muzu pokušava pronaći u igranjima sa produkcijom i sa gostima (čak mu i jedan Tom Morello svira gitaru), očito je da pravi problem leži u nemoći mu da zvuči zainteresirano. Do sada smo to i mogli pripisati nedostatku kvalitetnog materijala, ali uhvativši se Townesove ostavštine i dobivši prave pjesme jednostavno ne smiješ dopustiti da zvučiš jednako mlitavo kao na lanjskom albumu, koji je da i to kažemo nešto najbezveznije što je snimio u poprilično dugoj karijeri. Uglavnom, kako su Van Zandtovi originali superiorni na svakoj razini, jedini razlog za slušati Steveove obrade je ako ste fan, previše znatiželjni ili apsolutni krelac.

Ono što je u ovoj priči najvažnije je podatak da na jednoj Townesovoj pjesmi zajedno sa Starim pjeva i Justin, tako na idealan način zatvarajući ne samo jednu priču već i jedan trokut međusobnih poveznica o kojem će se još dugo pričati. I to ubuduće ponajviše zahvaljujući Junioru, koji na jednoj pjesmi kaže kako jeste poput oca ali da ipak ima i majčine oči. I definitivno zaslužuje i naš pogled.

http://www.myspace.com/justintownesearle