Midlake The Courage Of Others Bella Union 2010.
Na Tima Smitha i njegovu ekipu iz Dentona, TX očito ne možete računati. Dokaz tome su njihova žanrovska vrludanja koja nisu izostala niti kada su dobili šansu da zaigraju na sigurnu kartu nakon hvaljenog i divnog drugog albuma "The Trials of Van Occupanther" od čijeg je izdavanja prošlo već skoro četiri godine
Na Tima Smitha i njegovu ekipu iz Dentona, TX očito ne možete računati. Dokaz tome su njihova žanrovska vrludanja koja nisu izostala niti kada su dobili šansu da zaigraju na sigurnu kartu nakon hvaljenog i divnog drugog albuma "The Trials of Van Occupanther" od čijeg je izdavanja prošlo već skoro četiri godine. S friškim albumom "The Courage of Others" Midlake se ne upuštaju u toliko drastičan zaokret kao nakon prvog albuma, ali je za pretpostaviti da je većina obožavatelja gospona Van Occupanthera iščekivala novu porciju bezvremenskih hitova kao što su "Roscoe", "Head Home" i "Bandits". Taj blagi zaokret nije rezultirao lošim pjesmama, ali će vam zato trebati neko vrijeme za aklimatizaciju. Krenimo od početka…
Prvijenac "Bamnan and Slivercork" bio je krnja, ali i hrabra kombinacija Grandaddy i Flaming Lips lo-fi psihodelije otpjevane u Thom Yorke stilu. Usprkos oduševljenju Jasona Leeja koji im je režirao spot za "Ballon Maker", Midlake kao da su nakon prvog studijskog pokušaja sjeli u legendarni De Lorean DMC-12 doktora Emmetta 'Back to the Future' Browna i krenuli u potragu za novom inspiracijom. Prva postaja bile su rock sedamdesete koje kao da su naknadno još podvrgnute tretmanu sjedinjenja ruralnog i profinjenog s kraja 19 st. Van Occupanther je zbog toga postao bezvremeni lik koji u sebi nosi svačiju priču, svačija nadanja, razočaranja, frustracije i snove. On je istovremeno jednostavni seljak i emocionalno shrvan bogatun koji idealizira bijeg u prirodu i rustikalno. On je kao neka melankolična poveznica između izumrlog primjerka skromnog čovjeka iz povijesti koji se na kraju krajeva ne razlikuje toliko od današnjeg umreženog i ispijenog grbavca pred monitorom. I to je glavna fora s drugim albumom. Maštarija o svakodnevnim pojavama, događajima i emocijama pretočena u jako lijepe pjesme koje u sedamdesetima ne traže samo rješenja Neila Younga, nego i ona Fleetwood Maca i Blue Öyster Culta.
Kroz "The Courage of Others" kao da još uvijek kroči Van Occupanther, ali ovaj put potpuno zaluđen s Fairport Convention i baroknom verzijom Nicka Drakea. Isprva prevladava monotonost Timovog tankog vokala, ali se nakon nekoliko pokušaja ipak počinju razotkrivati poduplani slojevi glasa, gitara i flauta. Album postepeno razotkriva svoju 'grower' osobinu čak i bez analognih sintesajzera koji su odigrali glavnu ulogu pri podizanju prošlog albuma. Povrh potištenosti, Tim Smith redovno izranja ponovo omamljen prirodom koja ostaje vječni eliksir u borbi protiv svakodnevnih nedaća. Album iz mraka izlazi baš na takvim dijelovima: I will train my feet to go on with the joy / A joy I have yet to reach / I will wear the sun / Ancient light through these woods ("Core of Nature"). Ako je na prethodnom albumu "Bandits" zvučala kao da Shinsi obrađuju Nicka Drakea, "Small Mountain" ovdje zvuči kao da Drake i njegov nepostojeći bend obrađuju Jethro Tull.
Na eventualni problem prepuštanja toj arhaičnoj atmosferi Tim u "Rulers, Ruling All Things" nudi opravdanje: '…each have their on illusions to hold onto'. Neka mu bude. Šteta što se odmah ne prepoznaju velike pjesme kojima se možete češće vraćati. Zato bih starim obožavateljima preporučio malo strpljenja, a onima koji se tek susreću s bendom da se ipak prvo bace na "The Trials of Van Occupanther".