Tim Smith je izašao iz grupe, ali nema šanse da bi zbog toga neki novi Enrico Brizzi napisao hit roman.

Jer kao da nije, ma koliko god da je ostatku ekipe bilo teško pohvatati sve konce i početi sve ispočetka. Štoviše, siguran sam da ima i onih koji nakon prvog preslušavanja nisu ni prijetili da su Midlake ostali bez pjevača i glavnog tekstopisaca. Ostatku benda moramo vjerovati kada kažu da im nije bilo nimalo lako nastaviti obzirom da je iza njih ostao album radnog naziva "Seven Long Suns" od kojeg su morali odustati nakon što je odbjegli Tim sa sobom pokupio 70% pjesama, ali je pomalo čudnovato da su i bez njega uspjeli ostati vjerni kombinaciji 70s folka i soft rocka koju su prokužili 2006. na drugom, još uvijek najboljem, albumu "The Trials of Van Occupanther". Olakotna okolnost je i da se gitarist Eric Pulido bez pol muke s drugom mikrofona samo premjestio u centar. Midlake ne samo da nisu promijenili izričaj i/ili ime benda, nego su se uspjeli vratiti tamo gdje su stali s drugim albumom.

No daleko se sada čini ta 2006. kada su se Midlake, par godina prije Bon Ivera i Fleet Foxes, okupljeni u kolibi odlučili za folk rustiku i soft rock čije su najsočnije plodove trebali ubrati tek na njihovom trećem albumu iz 2010. Vjerujem da im je onda već bilo kristalno jasno da je njihov recept star četiri godine jedna od sljedećih velikih stvari u indieu svijetu (sjećam se da me onda netko mrtav ozbiljan pitao da li bi se u Zagrebu isplatilo organizirati  njihov koncert u dvorani gabarita Tvornice ili Pauka). Nažalost, Tim i ekipa su si na "The Courage of Others" pucali u koljena. U potrazi za što pastoralnijim zvukom bend je odustao od hitoidnih pjesama kao što su "Head Home" i "Roscoe" s prethodnog albuma, zanemarivši zarazni soft rock elektricitet zbog kojeg bi im danas zavidjeli svi oni koji su se u posljednjih par godina posvetili redefiniraju idealnog Fleetwood Mac hita. Pjesme na trećem albumu nisu bile slabe, ali su zato bile zakukuljene i krhke pa je za uživanje u cjelokupnom materijalu bilo potrebno malo više strpljenja.

Uzdajući se u dobre veze gospodina Van Occupanthera reorganizirani bend s novim albumom igra na sigurno. Štoviše, "Antiphon" sadrži toliko sličnih potencijalnih hitova da materijal u cijelosti zvuči pomalo ravnomjerno. Imamo situaciju u kojoj kao da su htjeli da cijeli niz pjesama zvuči kao proslavljena "Roscoe", počevši od uvodne "Antiphon", preko "Provider" i "The Old and the Young" pa sve do "This Weight" na kojoj kao da se obraćaju odbjeglom prijatelju Timu: Though many give all to be nothing / I will go no further oh I'll leave. Što je podjednaka super za vjerne obožavatelje i slučajne prolaznike, ali i pomalo bezlično na duge staze. Iz tog obrasca pomalo iskače "Aurora Gone" koja pronalazi način da nas raščetvori svojom neostvarivom idealizacijom savršenog bijega s idealnom boljom polovicom: My faith would fade away and she'd see me just as I am.

Usprkos reorganizaciji i igranja na sigurno postigli su ono u čemu su do sada bili najbolji. Midlake još uvijek zvuče kao idealan bend čiji bi me novi album pratio na godišnjem odmoru na koji možda nikada neću otići. Onaj jesenski kojega je uvijek lakše samo zamišljati, ali ne i planirati, onaj prepun sjetnih crveno-žutih nijansi, ali i neizbježnog mutnog sivila koje se lakše probavlja negdje daleko od grada i obaveza, uz kamin i probrano društvo.     

Ostaju pitanja da li ćemo ikada doznati kako zvuči neizdani materijal i da li je taj nesuđeni album trebao označiti evoluciju u zvuku benda, no za sada bend zaslužuje sve moguće pohvale zbog uspješnog preživljavanja najveće moguće krize koja mu se mogla desiti.  

***

Što god vam Eric Pulido pričao o značenju riječi antiphon, ono se može i drugačije iščitati. Čisto drame radi. Jer Tim Smith se baš dobro uklapa u filozofiju Antifonta po kojemu, kako na Wikipediji piše, glavni smisao djelovanja jest "korisnost". Ali, ono što ometa postizanje korisnog jesu zakon i običaji, koji nad prirodom vrše nasilje. Kaže da se ljudskim zakonima treba pokoravati samo pred očima onih koji su ih donijeli, a inače, kada nema svjedoka, treba živjeti sukladno prirodi jer to ne donosi ni sramotu ni kazne. Koliko su mu u glazbenoj evoluciji smetali zakoni i utabani putevi benda ili koliko je zaista zabrazdio na svom prirodnom putu trebali bi doznati ubrzo obzirom da je već prošlo neko vrijeme od kada je najavio snimanje novog materijala pod imenom Harp.