Obzirom da će u trenutku dok ovo čitate već biti poznati rezultati noćašnjeg NBA drafta, logično je da današnji osvrt odradimo kao posvetu tom događaju. Dakle, NBA draft je najbolja stvar na svijetu, još tamo od kada je netko skužio da komad gume preko penisa garantira vječnu adolescenciju. Sastoji se od dvije runde, s tim da samo prva garantira tridesetorici mladića, koji su do nedavno živjeli na kuponima socijalne pomoći kod bake i djeda, preobrazbu u milijunaše. Preostalu tridesetoricu izabranu u drugoj rundi čeka teška muka da se izbore za bijednu plaćicu u rangu dvoje doktora. Kvragu, nekima bi se stvarno bilo jednostavnije klonirati i završiti medicinu paralelno s dotičnim klonom nego uspijeti ući u krug odabranih 450 NBA igrača s ugovorom.

Sad, da kojim slučajem netko draftira muzičare, Micah P. Hinson možda bi bio izabran u drugom krugu. Ako vas zanima kako nitko u jebenoj 2010. još nije osmislio takav oblik zabave, odgovor je zato što muziku ozbiljno shvaćaju samo žene i ženskasti muškarci, a kako žene i ženarci više vole sanjariti nego se konstruktivno zabavljati, logično da takvi nikad nisu smislili nešto poput fantasya. Čekaj, kako nešto što se zove fantasy može biti konstruktivno, pitate se vi, a ja ne znam što da odgovorim osim da uzvratim protupitanjem – da li su Englezi loši zato što ih trenira Talijan?

Dakle, oni upoznatiji s profilom talenta koji se biraju u kasnijoj rundi, sad pretpostavljaju kako mi je namjera Micaha proglasiti glazbenim ekvivalentom Rusa visokog 220 cm iz okolice Černobila, čija koordinacija ruku i nogu otprilike odgovara onoj koju iskazuje Sherylin Fenn tijekom filma ''Boxing Helena''.

Naravno, to mi nije cilj. Micah ima talenta za prvu rundu, a prije dvije godine je čak pokazao da ga zna i praktično iskoristiti, podarivši nam vrlo dobar album. Obzirom da se momak pojavio još 2005. u vrijeme dok je americana bila na vrhuncu, nikakvo čudo da je dočekan kao buduća superzvijezda, odnosno potencijalni prvi pick. Naime, Micah je rođen u Tennesseeu, još kao klinac se preselio u Texas, a to je, kako su neki vjerovatno već primjetili, isti put koji je onaj pravi country (dakle, Williev, Waylonov, Krisov, Merlov i Johnnyev) prevalio nakon što se scena u Nashvilleu pretvorila u gomilu govana aka estradu.

Uz takvu pozadinu te činjenicu da je već do dvadesete godine iza sebe imao zavidno izvođačko iskustvo, lako ga je bilo popušiti kao novog genijalnog kantautora. Ja osobno se ipak i dan danas sjećam razočaranja prilikom prvog susreta s Micah P. Hinson And The Gospel Of Progress (tako se naime zvao prvi album i prva inkarnacija Hinsonova benda, koji će tradicionalno mijenjati ime sa svakim albumom te ujedno označavati naziv projekta). Jer, sve što se dalo čuti na toj ploči bio je zanimljiv ali slabašan vokal koji je svoje dosadnjikave žalopojke neinventivno aranžirao raznim gudačkim i puhačkim instrumentima.

Drugi album (za one koji to bilježe riječ je o Micah P. Hinson & The Opera Circuit) donekle je podigao atmosferu, ali i dalje je bilo očito kako je u pitanju momak koji nema previše toga za reći i koji sve nade polaže u stil. Nešto k'o M. Ward samo bez talenta za ubosti lijepu pjesmicu.

Sad, zašto sam se jednog lijepog dana prije dvije godine, kada je valjda od Majke ruke digla i vlastita majka, odlučio poslušati novi album (za one koji to bilježe riječ je o Micah P. Hinson & The Red Emprie Orchestra) nemam pojma, ali znam da mi je bilo izuzetno drago da je konačno snimio nešto što smo očekivali od početka. Njegove spore, minimalističke žalopojke ovaj put su bile naoružane čvrstom ritam sekcijom, aranžmani su bili konkretni i lišeni kiča, melodije ugodne i pamtljive, a, što je najvažnije, Micahov sjajni, duboki glas konačno je zazvučao močno, skoro kao nekakva goth folk verzija Davida Bermana.

Neke stvari, poput prekrasnih ''Tell Me It Aint's So'' ili ''I Keep Havin' These Dreams'' slobodno su se mogle naći na albumima prvoboraca americane poptu braće  Felice ili Avett, a još nekoliko akustičnih bisera bez problema bi se prošvercalo na albume M. Warda. Nije Micah odjednom postao faca u rangu starih county pripovjedača niti zvijezda, ali se konačno pokazao dostojnim minutaže. Ono, jedan solidan moderni folk autor za 20-ak minuta s klupe.

I sad će Emir meni reći da sam potrošio dvije kartice teksta na priču o svemu osim o novom albumu, ali što mogu. Siguran sam da su oni malo pametniji već shvatili da izbjegavam glavnu temu jer nemam previše toga pozitivnoga za reći, a Emir je ionako jedna velika vuvuzela u koju nije poželjno puhati.

Da, novi album Micaha P. Hinsona nije nastavak odličnog prethodnika, već jedno dugo, nenadahnuto izdanje bez previše smisla. Minimalizam i dostojanstvo tipičnih gudača i puhača zamijenjeno je pretjeranim kičerajem i dramom kakve možemo naći na albumima jednog Sufjana Stevensa. Dakle, umjesto lijepih uspavanki sad imamo nekakve stvari koje bi nas valjda trebale razdrmati. Štogod. Akustični momenti i dalje su najbliži M. Wardu, ali nisu više fora jer između njih nema one ugodne atmosfere koja bi cijeloj priči dala smisao i poseban ritam.

Sve što imate je nervozna i naporna glazba koja prijelaze iz gotike u country ne podnosi najbolje, jer za doživljaj Hinsona nisu toliko bitne njegove riječi i ono što se krije iza površine, već baš ta glazura. Ako ona nije ukusna, nema nikakve potrebe kopati dublje.

Sad, možda je poanta u tome da je ovo nešto tamniji nastavak svijetlijim tonovima obojanog prethodnika. Znači da bi oni koji vole nešto depresivnije zvukove i koji lakše podnose mantranje preko npr. violinskih dionica ovdje možda mogli naći nešto za sebe. Samo, kako već postoje imena poput DeVotchKa, Lambchop te spomenuti M. Ward, koji puno bolje aranžiraju melankoliju, za tim nema potrebe.

Uglavnom, za razliku od jednog Matthewa Houcka, poznatijeg pod imenom Phosphorescent, koji je također dočekan sredinom prošlog desetljeća kao velika nada americane i čiji je izričaj u tim kombinacijama folka i countrya barem na početku itekako nalikovao Hisnonovom (s tim da se Houck s vremenom stalno mijenjao i pokušavao nešto novo), Micah kao da je zaglavio u ovih nekoliko momenata koje vrti od prvog dana. I dok za Houcka nikako ne možemo reći da je pročitana knjiga (mada meni osobno ova nova uber-country faza nije ni upola dobra kao žalopojke s ''Aw Come Aw Wry'' koje mogu biti ili ultra-dosadne ili turbo-prekrasne), za Hinsona se takav zaključak nameće sam po sebi. Jer, ako je svaki album šansa koju treba iskoristiti, a ti ih uporno propuštaš, što misliš koliko ćeš ih još dobiti?

Da je Hinson bio igrač drugog kruga, nitko se ne bi previše brinuo oko toga da ga već odavno škarta. Ali, on je očito najbliži Darku Miličiću, vječni talent koji će iz nekog nepoznatog razloga biti izabran kao drugi na draftu i tako si osigurati godine među izabranima, nove prilike i minute. S dovoljno solidnih igara između da nas ostavi u uvjerenju kako je ono pravo negdje iza ugla. Oni nešto mudriji znaju da iza ugla nema ničega osim novog razočaranja koje povremeni bljeskovi samo pojačavaju.

www.micahphinson.com

www.myspace.com/micahphinson