MGMT Congratulations Sony 2010.
Samim time, pojava "Congratulations" albuma nije me previše uzbudila. Poput klasičnog audiofila ili sakupljača muzike, kako nas se može nazvati u ovo internetsko vrijeme, skinuo sam album kada se pojavio na netu, a nisam siguran jesam li ga poslušao prije nego sam uopće saznao kako ga je, zajedno s bendom, producirao Sonic Boom. Jebiga, slab sam na sve što ima veze sa Spaceman 3, a činjenica kako se jedna grupa poput MGMT odlučila za rad s takvim luđakom poput Sonic Booma mora intrigirati i one koji o Spaceman 3 znaju samo osnovne činjenice. Uz to, pogled na popis pjesama koji otkriva nazive "Song For Dan Treacy" i "Brian Eno" dodatno produbljuje zanimanje za album. Jebote, Television Personalities su svojedobno pjevali posvetu Syd Barrettu, a sada dobivaju nešto slično od MGMT. Je li moguće da su Ben Goldwasser i Andrew Van Wyngarden nastavak tog niza?
O tome kako je "Congratulations" poprilično hrabar potez benda čiji je prvi album prodan u pozamašnom broju primjeraka sigurno ste već čitali u svim mogućim osvrtima na ovo izdanje. Pot lista malo kasni s ovom recenzijom pa onda nema smisla lamentirati o toj teoriji, ali MGMT su zaslužili da napišemo kako im je album poprilično dobar. Potpuno pobjegavši od zvuka s prvog albuma, MGMT nam očito žele reći kako i oni vole psihodelični pop zvuk 70-ih kada su halucinogene droge glazbi dale jednu novu dimenziju. Odmah od početka MGMT udaraju u glavu. "It's Working" je jedan lijepi hitić koji bi se morao puštati na indie slušaonicama, a "Song For Dan Treacy" potpuno je pogođena posveta TV Personalities koja na trenutke i zvuči poput taj benda. Već u prve dvije pjesme orkestracije i mnogo back vokala daju naznaku zvuka "Congratulations" albuma. Sve se to nastavlja i u "Someone's Missing", a pogotovo u "Flash Delirium" koja svojim suludim krajem jasno daje do znanja da Sonic Boom ima prste u njoj. "I Found A Whistle" je prva potpuno laganija pjesma koja stvarno zvuči kao da je snimljena prije 30-40 godina, a u "Siberian Breaks" je Sonic Boom vjerojatno došao na svoje. 12-minutna simfonija ne zvuči kao Spaceman 3, ali daje MGMT-u onu psihodeličnu crtu koju su vjerojatno željeli dobiti kada su se odlučili na rad s luđim dijelom kreativnog dvojca jednog od luđih bendova svih vremena. "Brian Eno" je klasični post-punk hitić, "Lady Dada's Nightmare" lagano izdrkavanje i najlošiji dio albuma, a "Congratulations" lijepo odabrana laganica za kraj albuma.
MGMT su svojim drugim albumom dobili moju pažnju. Nisam baš siguran da je njima stalo do toga, ali meni jeste. Umjesto još jednog albuma koji me uopće ne zanima potpuno neočekivano dobio sam prilično lijepi album koji se često može slušati i koji dokazuje da ima i onih ljudi koji uspjeh ne doživljavaju na način da ih to treba opustiti, odnosno da taj uspjeh trebaju eksploatirati bez ikakve mjere. Dapače, MGMT su ovim albumom pokazali kako su zanimljiv bend čiji će daljnji rad trebati pozornije pratiti.