Nezaustavljiva parna lokomotiva koja melje sve pred sobom. To je slika koju priziva slušanje albuma "Cuts", ovog zlog čudovišta eksperimentalne glazbe. No krenimo ispočetka...

Kada se spomene Merzbow (pravim imenom Masami Akita), prvo što pada na pamet jest njegov specifični stil noisea temeljen na slojevima bučnih elektroničkih zvukova, distorziranih gitara s minimalnom prisutnošću ritma i melodije. U ovom nam slučaju taj Japanac, u suradnji sa saksofonistom Matsom Gustafssonom i bubnjarom Balázsom Pándijem, donosi fuziju noisea, free jazza i slobodne improvizirane glazbe. Merzbowa i Gustafssona ne treba posebno predstavljati s obzirom na njihovu zastupljenost i značaj na avangardnoj i eksperimentalnoj sceni. Obojica svake godine surađuju na velikom broju iznimno uspješnih albuma što postaje jasno već i letimičnim pregledom izdanja iz 2012. poput "The Cherry Thing" The Thinga ili "Katowice" Merzbowa. Za nešto nepoznatijeg Balázsa Pándija značajne su suradnje s bendovima poput Venetian Snares, Zu i The Kilimanjaro Darkjazz Ensemble, a tijekom posljednje četiri godine postao je vjerni Merzbowljev suradnik te ga prati kako na nastupima uživo tako i na albumima. Sudjelovao je, između ostaloga, i na izvanrednom prošlogodišnjem albumu avangardne “supergrupe” Metallic Taste of Blood.

Upravo je Pándi pokraj “slavnijeg” dvojca zapravo velikim dijelom zaslužan za koheziju i snagu ovog albuma. Tamo gdje ponekad Merzbow i Gustafsson prijete lutanjima i pretjeranim nojzerskim izletima, Pándi svojim nevjerojatnim, na trenutke grindcoreom inspiriranim bubnjanjem stvara kostur i čvrstinu glazbe te ostvaruje izvanrednu ritmičnost (slično kao i na drugim albumima koje je snimio s Merzbowom). Njegovo bubnjanje na albumu najčešće podsjeća na spoj stilova dvaju bubnjarskih zvijezda (heh) avangardne scene, Paala Nilssena-Lovea i Weasela Waltera. Nervozni ritmovi i preciznost s jedne strane, luđačka brzina i blast beatovi s druge. Fascinantna je njegova sposobnost da podjednako uspješno u jednom trenutku svira iznimno kompleksne i sporije džezerske ritmove, a u drugom nešto što većina bubnjara u death metalu može samo sanjati.

Osim po Pándiju, album je specifičan i po samom zvuku koji nam predstavlja Merzbow. On je ovdje puno umjereniji i usmjereniji, a tek ponekad kreće u stvaranje uobičajenog ambijentalnoga zida buke (“like razorblades in the night.”). Škripanje, (bijeli) šumovi, prodorni sintetizirani zvukovi, rezanje mozga skalpelom... svi uobičajeni elementi su tu, ali su istovremeno i puno koherentniji. Zanimljivo je i da je bas gitara nadomještena elektroničkim, pulsirajućim niskofrekventnim zvukovima koji odlično nadopunjuju Pándijevo bubnjanje.

Gustafsson je, pak, u posljednje vrijeme sklon eksperimentiranju sa spajanjem svakojakih žanrova sa jazzom (Fire! kao varijacija na temu krautrocka), ali na ovom albumu uglavnom ostaje vjeran svom prepoznatljivome zvuku koji izviruje iz vrlo slobodnog jazza. Iako vriskovi njegova bariton-saksofona mijenjaju boju i intenzitet i često se nalaze pod slojevima i slojevima distorzije, uvijek ostaju iznimno prepoznatljivi i izražajni. Može se primijetiti i da u pojedinim segmentima saksofon igra ulogu koja je obično namijenjena vokalima u punk-bendovima. Osim saksofona, Gustafsson se dohvaća i klarineta i elektroničkih efekata koji se najčešće stapaju sa zvukovima koje stvara Merzbow.

Na albumu se izmjenjuju rock, jazz i noise/drone strukture, a pjesme su (njih pet) međusobno kompozicijski, ako o nekom ciljanom komponiranju ovdje uopće možemo pričati, vrlo slične. Na dugačkim skladbama poput uvodne "evil knives. lines", "deep lines. cuts." i "like me. like you", trojac mijenja stil od pretežnog dronea do čistog free jazza koji zbog interakcije bubnjeva, saksofona i elektronike podsjeća na uvrnutu viziju Coltraneova albuma "Interstellar Space". Elektronička buka bez ritma izmjenjuje se s punkom i hardcoreom, a povremene sporije ritmove ubrzo nadomješta frenetično bubnjanje. Bez stanki, bez praznoga hoda. U jednom se trenutku, Merzbow i Gustafsson nadglasavaju i nadopunjuju, Pándi izvodi nekakve plemenske, istrzane ritmove... Tada postaje jasna čudesna i neobična sinergija svih tih elemenata koja stvara moćnu, hipnotičku glazbu. Moglo bi se na nju čak i headbangati ili čitavim tijelima zatitrati u kakvom transu.

Kao antipod tim divljim trenutcima i kaotičnim skladbama pojavljuju se kraće skladbe poput "the fear too. invisible." i "like razor blades in the dark." koje su stilski usmjerenije. Prva od dvije spomenute pjesme pod utjecajem je nešto uobičajenijeg free jazz izričaja, dok se za drugu može činiti da je ispala s nekog starijeg albuma koji je stvorio Merzbow. Dakle uglavnom iznimno apstraktni, ambijentalni drone. Kao nekakav intermeco, da se slušatelj malčice odmori.

Album završava naglo i bučno, a mi ostajemo... dazed and confused i željni ponovnoga slušanja. Da nas vlak još jednom pregazi.

Sve u svemu, ovo nije nepristupačna i hermetična glazba iako bi se na prvo slušanje mogla činiti takvom. Ovaj bi se album zato mogao svidjeti i slušateljima koji inače prate razne oblike punka i hardcorea, a ne samo uobičajenim ljubiteljima ovako ekstremne glazbe.

rarenoiserecords.com/merzbow-gustafsson-pandi