Florida je zakon. Ne toliko zbog gomile sunčanih dana i više tropske nego suptropske klime koja znači da praktički nema zime - ti detalji su ionako anulirani čestim olujama, prijetnjom uragana i ne-kvalitetnim zrakom punim afričke prašine. Ne, Florida je zakon zbog ljudi, penzionera svih generacija koji su se smjestili na tom poluotoku i odlučili živjeti u jednom totalno drugačijem ritmu od ostatka sunarodnjaka.

 

Taj opušteni pristup zasigurno puno duguje ogromnom broju latinosa i utjecajima karipske kulture, ali i činjenici da se na Floridu doselio ogroman broj stvarnih umirovljenika koji nisu pretjerano energični sami po sebi, odnosno da je većina mladih koja se tamo doseljava napravila taj izbor više zbog toga što im je stalo do sunca i mora nego do uspješnih karijera (a nije na odmet ni to što ne moraju plaćati porez na prihode).

U takvom okružju u kojem, recimo, sport nije pitanje života ili smrti kao u većini svijeta (lokalne profi franšize zanimljive su samo dok pobjeđuju, a kada zaredaju porazima ljudi se jednostavno bez grižnje savjesti okrenu plažama i kafanama, nitko se ne kune u nekakav smiješni klub niti je spreman dati život za njega), puno lakše je npr. ostvarivati uspjehe u amaterskom rangu (pogledajte samo rezultate koje ostvaruju sveučilišni programi, prije svih legendarni Gatorsi) i uopće živjeti.

Isto tako, puno lakše je održavati zanimljivu glazbenu scenu. Naravno, uz Floridu su usku vezani zločinci poput Marka Antonija i izvjesnog Pitbula, navodnog hitmakera za čije hitove nitko nikad nije čuo, ali i fantastične punk i americana scene. A, kako svi znamo da su punk i americana jedina dva bitna žanra preostala u žabokrečini zvanoj rock'n'roll, ispada da je Florida i raj za svakog pravog zaljubljenika u rock glazbu.

Ovaj put nećemo spominjati Gainsville, Against Me!, Hot Water Music (osim ovako usput) i ostale sinonime punk scene, ali hoćemo grad Bradenton u Floridi, ponekom Hrvatu možda poznat i po tome što je Iva Ma Žo Li upravo njega izabrala kao svoju poreznu oazu umjesto isfuranog Monte Carla (onima koji se pitaju tko je kvragu Iva Ma Žo Li, mogu samo poručiti - blago vama).

U Bradentonu su naime smješteni kvazi-junaci današnje recenzije, bend Have Gun Will Travel. Uz bluegrass majstore Greenland Is Melting, HGWT su danas najvažniji lokalni americana predstavnici koji su, nakon dva DIY albuma, treći dugosvirajući projekt konačno izdali za renomiranog izdavača i tako ga učinili nešto dostupnijim fanovima izvan granica poluotoka.

Dobivši ime po nekoj prastaroj TV seriji, HGWT su tipični predstavnici klasičnog Uncle Tupelo zvuka, znači glazbeni je to miks countrya, folka i rock'n'rolla s punk stavom i pristupom. Iako daleko od ičega originalnog, momci imaju dovoljno šarma i talenta da osvoje srca svih kauboja i kaubojki kojima se ne da slušati Tweedyeva pretenciozna prozac-jaukanja ili Adamsovu kurcoboljnu prozac-ljigu.

Materijal na "Mergers And Acquisitions" tako ima puno više veze s "Heartbreakerom" ili "Being There" nego ono što danas rade originalni autori, a to uopće nije loše. Od uvodne bluegrass/pop ljepotice "Dream No More", preko punk-country budnice "To The Victor Go The Spoils", do folk-rock instant klasika "Time Machine", ovaj materijal nudi dovoljno sjajnih momenata koji zaslužuju slušanje (distorzirane gitare, harmoniziranje vokala, baladno Wilco kotrljanje, country veselice, hitoidni Adamsovski refreni - ima tu svega potrebnoga u više nego dovoljnim količinama).

Jer, ovo je strastvena glazba običnih ljudi za obične ljude, glazba koja igra na prvu loptu i ne pokušava prodati viši smisao ili besmisao (a sve kako bi prodala samu sebe kao proizvod), već samo znoj, suze i smijeh. Ukratko, prava americana.

www.facebook.com/hgwtmusic