Spopadnu me neželjena sjećanja na pubertet i mladenačku sjetu što se redovno nadovezuje uz taj period. Glazba je to koja naročito dobro pogađa slušatelja tijekom procesa zaljubljivanja, a još odličnije sjeda u trenucima emocionalne stabilnosti što nadođe u kasnim dvadesetima.

Četvrti studijski album američkog sastava Mazzy Star ni po čemu nije drukčiji od njihovih prijašnjih uradaka, njeguje se isti izričaj koji, ako je rađen planski, nije jednostavan za izvesti, no njima ponovno polazi za rukom da istovremeno zvuče svježe, ali i dosljedno sebi. Mazzy Star ne prilagođava se modernim generacijama koje jedva da znaju nabrojiti pet glazbenih sastava iz devedesetih 20. stoljeća, naprotiv, društvo iz Mazzy Stara prilagođava svijet svojim životnim mjerilima.

Suvremenoj (i budućoj) mladeži imena kao što su Slowdive, Mojave 3 i Neil Halstead ne znače previše pa im tako neće sjesti ni ovaj album kojeg, kao u misnom slavlju, svečano otvara zvuk klavijatura i kroz koji se provlače sjetne i usporene melodije. Standardna je to karakteristika čitavog glazbenog opusa sastava Mazzy Star, da su pjesme ugodno usporene, no na kraju albuma ("Spoon" i "Lay Myself Down") može se čuti pristojna doza americane i psihodelije kojom se efektno završava još jedan nastavak sanjivih pjesmuljaka što se lako mogu otpjevati i odzviždati. Glazba je to za uspavljivanje i pametno zaljubljivanje što ne prelazi olako u emocionalno zaglupljivanje. Pomoću ovog albuma neka će mlada duša lakše i ljepše proživjeti adolescenciju.