Iako ih prečesto konzumiramo pasivno, razne nove varijacije na ambijentalnu, komornu, post-rock i post-klasičnu glazbu ne možemo etiketirati samo kao pozadinsku ispomoć pri inscenaciji idealnih nam situacija. To su u nekim slučajevima svojom glazbom željeli namjerno postići Erik Satie i Brian Eno, ali činjenica je da bismo u najmanju ruku bili neoprezno površni kada bi svakoj novoj instrumentalnoj glazbi koju možemo strpati u ambijentalni koš dodijelili ulogu obične podloge. Jer, ukoliko ona i jest podloga, onda bi u većini slučajeva trebala biti usko povezana sa konceptom kojeg je zamislio autor, tj. nečime što bi svatko o nas u određenom trenutku trebao emocionalno iščitati. Zato je "Infra" istovremeno i običan score/soundtrack koji ima zaokruženu priču ako uzimamo u obzir cjelokupan koncept za koji je isti naručen i zamišljen, ali i glazbeni podsjetnik koji podsjeća da ispod ugodne melankolije postoji gomilu malih stvari (čitaj: problema) koje život znače. No, možda će vam biti lakše ako prvo ukratko predstavim skladatelja Maxa Richtera i projekt za koji je prvotno zamišljena glazba koja se danas nalazi na njegovom petom samostalnom albumu "Infra".

Richter je samoprozvani post klasičar koji je svoju glazbenu karijeru započeo u ansamblu Piano Circus s kojima je izvodio dijela autora kao što su Arvo Pärt, Brian Eno, Philip Glass, Steve Reich i dr. Nakon toga je surađivao i s Roni Sizeom, producirao povratnički album Vashti "The Godmother of Freak Folk" Bunyan, krenuo u samostalnu karijeru, ali i u sve češće skladanje filmskih soudtracka. Kao kolaboracija Maxa Richtera, koreografa Waynea McGregora i vizualnog umjetnika Juliana Opiea (Blur, U2), "Infra" je balet koji je 2008. imao svoju premjeru u londonskom Royal Opera Houseu. Prošireni glazbeni soundtrack baleta koji uključuje skladbe napisane za klavir, gudački kvartet i elektronske manipulacije ove je godine ipak izdan kao Richterov samostalni album za podetiketu izdavačke kuće Fat Cat.

Dok gledate snimke baleta nemoguće je zanemariti presudnu energiju Richterove glazbe, ali ona i samostalno isijava svu silu emocija koje kroz istu temu balansiraju prema konačnoj katarzi. Sve zajedno je koncipirano kao cjelina koja se lako konzumira u komadu i koja zbog svoje pitke kombinacije klasike i elektronike transformira ovog samoprozvanog post klasičara u indie klasičara podobnog za svu silu lakih indie meta koje već prate imena kao što su Ólafur Arnalds, Eluvium, Jóhann Jóhannsson ili Stars of The Lid.  Iako je glazbu s posljednjeg album najbolje usporediti sa sličnim radovima nedavno preminulog poljskog skladatelja Henryka Góreckog, materijal će zasigurno biti blizak i onima kojima nisu strani minimalistički Mogwai iz "Come On Die Young" faze ili čak sličan pothvat Davida Byrna na soundtracku "Lead Us Not into Temptation" za film "Young Adam" (2003.).

"Infra" bi kao zaokruženi glazbeni koncept trebao osvijestiti sve ono što zanemarujemo ili prečesto ignoriramo te napokon potiskujemo i zaboravljamo. Zato ovaj album nije samo instrumentalna pozadina koju će svatko od nas rado zlorabiti za čitanje, pisanje, uspavljivanje ili opuštanje moždanih vijuga. "Infra" je još jedna dobra prigoda za propitkivanje.

www.myspace.com/maxrichtermusic

www.maxrichter.com