Nema uopće sumnje da je Matthew Shipp trenutno jedan od najboljih, najinovativnijih i najplodnijih pijanista u jazzu. Bilo da svira sam, u triju ili s nekim od bezbrojnih suradnika, njegovu tehniku, njegov stil i njegove skladbe krase uvijek divne i vrlo prepoznatljive značajke. Na "Root of Things", novom poglavlju Shippova glazbenog puta, još mu se jednom pridružuju vjerni i vješti suradnici, kontrabasist Michael Bisio i bubnjar Whit Dickey.

Ta trojica glazbenika interpretiraju Shippova djela na posebno upečatljiv način. Njihova glazba žudi za avangardom, ali se ovom prilikom ipak ukalupljuje u stilove i pristupe koji ne probijaju zvukovne granice niti izazivaju slušatelje. Ovo je, ipak, ponešto konzervativniji i tradicionalniji jazz-trio. To svejedno ne znači da je riječ o dosadnoj ili pretjerano opuštenoj glazbi, dapače. Jer iako površinski “lijepa” i ugodna, jednostavna za shvatiti i nezahtjevna, pobližim slušanjem otkrivaju se geni od kojih je uistinu sazdana, geni koji će zaintrigirati čak i smjeliju i razmaženiju publiku. To načelo vrijedi za svih šest pjesama. Album počinje skladbom koju mogu samo nazvati “krasnom”. Naslovna "Root of Things" izgrađena je oko umirujuće, ponavljajuće teme koju glazbenici koriste za ritmička, kromatska i melodijska lutanja. Istovremeno, Shipp diktira raspoloženje koje je pomalo mračno i odjeveno u vrckavi groove. Imamo tu i kontrastnu "Jazz It" koja, kao što ime implicira, njiše i lupa poput kakva swinga. Riječ je o skladbi koja uzima uobičajenu, istrošenu ideju i razrađuje je kotrljajućim, bopovskim ritmom dok Shippov klavir izviruje iz pozadine. Kako stvari postaju užurbanije i glasnije, čini vam se da bi se sve skupa moglo oteti kontroli, no to se nikada ne dogodi. Bas i bubnjevi lupaju, odsvirane note razbacane su ali kohezivne. Savršena oluja, reklo bi se. Prije negoli dva puta trepnete sve se raščisti, a vama ostaje samo spoznaja o tome koliko je ovo dobra muzika i koliko su ovo dobri muzičari.

Ima tu i nešto soliranja koje je pametno uklopljeno u materijal. Bisio svoju solističku točku dobiva tijekom prvih minuta skladbe "Path" te ju ispunjava očaravajućim, titrajućim frazama na basu koje nas uvode u tihi, kontrolirani metež. Dickeyju se, pak, otvara čak pet minuta marširajućeg, pulsirajućeg soliranja na "Pulse Code". Shipp i Bisio pridružuju mu se tek pri kraju pjesme kako bi ga pratili u stopu. Konačno, Shipp ostaje sam tijekom virtuoznog uvoda u "Solid Circuit". Taj je trenutak zanimljiv zato što nam omogućuje da čujemo kako dobro Bisio i Dickey razumiju i nadopunjuju glazbu. Shippova se specifična mješavina stilova i tehnika razvija na jedinstven način te je na ovom albumu njegov osebujni pristup zastupljen gotovo koliko i na samostalnim izdanjima. Svejedno, kako bi se omogućilo fraziranje Bisijeva basa te ritmičke eksplozije i izleti Dickeyjeva bubnjanja, Shipp je ipak nešto suzdržaniji. Tehničko savršenstvo nije imperativ, već je naglasak stavljen na atmosferu i zamršenost onoga što bend svira. Dojam zaokružuje kemija među glazbenicima koja uistinu zadivljuje.

Album ne upada u zamku prekomjernog trajanja. Svaku se ideju istražuje taman koliko treba. Vrijedna spomena je i ta neka čudna, teško opisiva kvaliteta ove glazbe zbog koje možete slušati suptilne promjene u tonu i ritmu svakog instrumenta tijekom pjesama ili samo uživati u ukupnom glazbenom pejzažu. Produkcija srećom ne zaostaje za glazbom što je posebno pohvalno jer je ovako raznovrsni klavirski trio obično teško pravilno ozvučiti. Brži i intenzivniji te tiši dijelovi podjednako su dobro snimljeni i dočarani.

Na kraju mogu samo zaključiti da je ovo još jedan odličan album Matthewa Shippa i vrijedan doprinos njegovoj ogromnoj diskografiji. Zanimljive kompozicije koje savršeno izvode sjajni glazbenici… pa što više možemo tražiti?

Tekst izvorno objavljen na engleskom jeziku na freejazzblog.org