Moja je krivica zato što Math and Physics Club po svim kriterijima apsolutno savršeno pripadaju u ladicu koju su cinici izmislili samo za mene, ladicu koju pomalo posprdno zovu 'Škare-muzika' (hashtag je, predmnijevam, sastavni dio kovanice, ali nisam baš sklon tome da ga stavljam u tekst dulji od 140 znakova, djeluje mi nezgrapno), a koja uključuje bendove koje njihov rafinirani glazbeni ukus nikada ne bi uzeo u obzir. Zajednička karakteristika svim tim bendovima je da su istovremeno poletni i melankolični i da su, jebiga, nježni. Ono za što bi površan slušatelj rekao da je gej glazba, a promućurni bi znao da je to tek twee.

Znate sve, momci u džemperima koji nose naočale i imaju mnogo nesretnih ljubavnih priča koje vam prepričavaju jednostavnim jezikom s ponekom duhovitom metaforom, introvertirana ekipa koja radije ostaje kod kuće i čita knjige nego da se ide s prijateljima odavati piću, šmokljani koji još uvijek pamte kako je bila odjevena cura u koju su bili zaljubljeni u prvom srednje kada su je prvi puta ugledali, senzibilni likovi koji su od pukog držanja za ruke na kišom okupanoj ulici spremni napraviti priču veću od života.

Takva vam je bratija Math and Physics Club.

Prvi album koji su objavili bio je krasna škrinjica slatkih i izravnih te prilično ekonomičnih pop pjesama, album koji je mnogo toga (možda i previše) dugovao Belle&Sebastian. Na drugome su se mrvicu odmaknuli od očitih uzora i ono za što se na prvom albumu moglo naslutiti da će postati njihov zvuk samo su čvrsto prigrabili i ispolirali, a na ovom, trećem, to je dotjerano do savršenstva, više ih se ne bi moglo zamijeniti ni za koji drugi bend.

Charles Bert pjeva kao da je vječno malo prehlađen i kao da mu se malo ne da. Stvarno se čuje ta hunjavica i/ili problemi sa sinusima i to doprinosi šarmu benda, čini ga bliskim, prisnim, lakše se poistovjetiti. Glazba je topla, mekana i razoružavajuća, gej glazba za hetero ljude.

(Možda bi bilo ispravnije reći da je feminizirana nego da je gej. Očito je heteroseksualna. Muškarci pjevaju o djevojkama. No, česta je reakcija da to zvuči tako gej. Iako zapravo zvuči 'ženski'. (Taj pridjev rabim s pozitivnim konotacijama, samo da se zna.) Zagrada unutar zagrade! (Evo još jedne!) 'Ženski' zato što posjeduje karakteristike koje se uvriježeno pripisuju nježnijem spolu, ali to su sve pizdarije, vrijeme je da se redefiniraju uloge muškarca i žene, u 21. stoljeću, s nabujalom emancipacijom, raznoraznim otklonima od rodne binarnosti i postmodernizmu koji se prometnuo u anakronu, zastarjelu priču sve to nema više nikakvog smisla. Isto kao ni ova zagrada. Pozamašna zagrada. Koja postaje sve pozamašnija svakim novim slovom. Oh, ne moram nikada prestati. Ipak hoću. Evo.)

Nazovite me konzervativnim, ali meni se čini da je glupo mijenjati recept koji se pokaže uspješnim (isto kao što se ne mijenja momčad koja pobjeđuje, to zna čak i Ćiro Blažević) i zato mi je ovaj album posebno drag. Dečki snimaju isti album već treći put, ali ako je to dobar album u tome ne mora biti ništa loše. Ovdje ima nekih momenata koje na prošla dva nije bilo, poneki gotovo country trenutak i novootkrivena živahnost, ali sve je to kozmetika, srž ostaje ista, nepromijenjena.

Ono što mi se najviše sviđa kod Math and Physics Cluba njihova je dopadljivost, sposobnost da se uživaju lako i nenametljivo. Već od prvog slušanja postaju činjenica, postaju nešto poznato, drago i blisko. Rijetka je to kvaliteta u ovom modernom svijetu gdje svi izigravaju nešto posebno, gdje glazbenici žele pokazati da su veliki umjetnici i gdje se zakučastost i čudnost smatraju pozitivnim karakteristikama čak i ako su same sebi svrhom. Ovo je jednostavna i izravna glazba za jednostavne i izravne ljude. Pola sata i deset pjesama od tri momka iz Seattlea odjevena u pamučne košulje i vunene veste koji možda nisu izvanredni, ali sasvim sigurno jesu kompetentni.