Recenzije

Mate i Hobiti Zrće Boys & Girls Selfreleased 2010.

nedjelja, 4. srpnja 2010

Mate Č. koji se krije iza imena projekta Mate i Hobiti je elektroničar sa srcem pankera. Objavivši za svoj gušt polusatni EP "Zrće Boys & Girls" M&H vješto kombinira cut&paste zvučnu sliku na tragu The Avalanches s britkim, kritičkim tekstovima. Tematski se uglavnom bavi Hrvatskom, njegovom pradomovinom koju tek treba po prvi put posjetiti. Naime Mate živi na Novom Zelandu, dijete je naših iseljenika te se redovito putem neta informira o događajima u domovini.

Slušajući ovih pola sata u kojima povremenim vokalnim uletima komentira aktualno stanje kod nas možemo samo reći: 'Živjelo elektronsko doba!' Naime, Mate britko secira i analizira situaciju u zemlji na način kojega se ne bi postidila ni mnoga naša samo-po-imenu kritička pera koja su plaćena za posao 'savjesti nacije', a niti bendovi koji se po svojoj orijentaciji smatraju 'angažiranim'. Mate svemu pristupa s dozom idealizma i dječje naivnosti nekoga tko nije oskvrnut stopostotnim boravkom u Hrvatskoj, što je vidljivo u parolama koje gaze povremeno zamršene eletroničke podloge.

Centralna figura ovog EP-a je svakako tema "Pemo na moreno" koja tekstom u sjećanje priziva Zabranjeno pušenje i njihov klasik "Guzonjin sin". "Pemo..." je dobra zajebancija na račun zlatne mladeži i svih onih koji bi silno htjeli biti viđeni u tom krugu, te tog cijelog izoliranog, plemenskog (ili plemičkog) sistema ograničenog pogledima koji sežu samo do sljedećih tangi pod potpisanom suknjicom. U neko drugo doba u nekoj drugoj zemlji ova razigrana ljetna tema bi vjerovatno postala ultimativni ljetni hit. Ovako, trebat će joj puno sreće i emisara.

Pojava ovakvog ruku na hrvatsko srce opskurnog projekta ne govori toliko o autorovoj (ne)ambicioznosti (čovjek nema ni myspace stranicu), koliko o našoj realnosti. Pola sata muzike koju je M&H složio jako dobro sjeda na piramidu paradoksa kojih se u nas zadnjih godina naslagalo dovoljno za otvoriti zabavni park. Zar je zbilja potrebno u 21. stoljeću da najžešća kritika na državu zaraženu sindromom ljenosti, neznanja i bezidejnosti dođe iz tisućama kilometara udaljene sobe nekog klinca naoružanog laptopom? Pogledavši samo bilo koji od dnevnika na teveu i malo bolje razmislivši, drukčije niti ne može biti.

twitter.com/mateihobiti