Rijetko u današnje vrijeme imamo priliku promatrati kako se karijera glazbenice ili glazbenika iz nekog čudnog predgrađa jazza i pozicije prilične hermetičnosti i izoliranosti prema širem slušateljstvu promeće u gotovo srednjostrujaški fenomen. U slučaju američke skladateljice i saksofonistice Matane Roberts, njen uspjeh najvećim je dijelom rezultat vrlo senzibilna i pronicljiva rada koji se dotiče tema rasizma i klasnih sukoba, vrlo aktualnih i živih u današnjoj shizofrenoj društvenoj situaciji u SAD-u, dok je često njen sam muzički izričaj, rođen iz nasljeđa AACM-a, free jazza i afričko-američke vizije improvizirane glazbe, stavljen u podređenu ulogu nositelja poruke. Posebno je to očito na tri od dvanaest planiranih izdanja serijala COIN COIN na kojima se pristupi i formati (od big banda do solističkih, elektroakustičkih izvedbi) izmjenjuju, a univerzalne poruke ispričane kroz osobnu i intimnu perspektivu ostaju iste. Zanimljivo je zato slušati “always.”, prvi album nakon Robertsina svojevrsna “proboja” i prvi album u posljednjih pet godina nastao izvan spomenutog projekta COIN COIN, i promatrati ga u kontrastu s njenim ranim izdanjima.

“always.” nije album nastao u vakuumu, iako bi se tako moglo zaključiti što zbog promjene izdavača, što zbog lišenosti prilično izravne simbolike i asocijacija na koje smo navikli u samoj opremi izdanja. Uspoređujući ga s njenim prethodnim radovima, “always.” je zapravo dokaz neizbrisivog i prožimajućeg utiska svih onih priča, teških i toplih, gorkih i slatkih, koje je na dosadašnja tri COIN COIN-a dijelila s nama i o kojima nam je svirala, nikad ne zaboravljajući na ironični smiješak lažne povijesne distance. Kontinuitet stvaralaštva vidljiv je i u tendenciji redukcije vlastita medija: sada njen saksofon više ne prate ni glas, ni elektronički efekti kao što je to bilo na “COIN COIN Chapter Three: river run thee”. Ne, Matana Roberts sada ostaje sama sa svojim osjećajima i mislima pa ih iznosi neposredno i nesputano, prizivajući konačni akt stavljanja sadržaja iznad forme.

No i forma je moćna. Oslanjajući se na dugačke i fluidne note te segmente koji se, iako nastali u trenutku, uvijek spontano prelijevaju iz jednog u drugi sa samo pokojim naglim prijelazom, Roberts u sebe upija svakakve tradicijske stilove poput gospela, bebopa ili bluesa pa ih kroz svoj saksofon melankolijom obojene ispuhuje natrag u eter pokušavajući pritom formirati glas i poruku koja bi bila samo njena. Od tihih, laganih i suzdržanih melodičnih fraza uvijek u donjim registrima saksofona i odsviranih kratkim dahovima tijekom početka dužeg od dva neimenovana komada pa sve do eksplozivnih, disonantnih zaključnih akorda kraće, nervoznije stvari u kojima kao da su se koncentrirale sve frustracije promatranja iste situacije opet i opet bez mogućnosti djelovanja… Kroz sve to Matana Roberts demonstrira koliko je zapravo inspiracije i elana preostalo u onim izvorima koji su stvarali i pogonili jazz tijekom nekih ranijih prevrtljivih i traumatičnih razdoblja za afričko-američku kulturu u SAD-u, tijekom onog razdoblja u kojem je Albert Ayler ispustio krik koji se još dan-danas čuje.

Zato se u Robertsinu solističkom recitalu nikad jasnije ocrtavaju fraze dostojne velikana poput Anthonyja Braxtona i Joea McPheeja pa samo nadopunjuju osjećaj da slušamo još jednu buduću, ali i trenutnu, istinsku zvijezdu jazza čije djelovanje nadilazi sferu umjetnosti i nudi potencijale društvene ikone. Dok Kamasi Washington i slični više razmišljaju o zabavljačkoj strani priče i o tome kako od jazza učiniti nešto cool, Matana Roberts nudi nam stvarnu, iskonsku snagu te glazbe kroz motive koji su utkani u samu njenu srž: patnju, borbu i oslobođenje.