Tetovaže na metal muzičarima su iznenađujuće koliko i fudbalerke na nogometašima u osamdesetima, ali taj detalj savršeno opisuje Mastodon. Velika većina modernih metalaca ponaša se preozbiljno, odbijajući pokazati i najmanji smiješak dok se za naslovnicu albuma slikaju u nekoj zimzelenoj šumici držeći u ruci odsječenu glavu koze. Daleko od toga da Mastodon odbija koristiti kozje glave, ali u njihovom scenariju koza bi vjerojatno bila pobojana u dugine boje i u čeljusti držala kičasti pokal pun jeftine žestice. Jednostavno rečeno, Mastodon je sve ono što Deafheaven nije, i zbog toga su genijalni.

"Once More 'Round The Sun" njihov je šesti album, i drugi po redu nakon završetka početne kvadrilogije koja se bavila osnovnim elementima. U velikoj raspravi o tome koja je faza benda bolja, važno je napomenuti da ja čvrsto stojim pri stavu da su raniji albumi bolji. Lako moguće da će me znalci koji preferiraju "Crack The Skye" popljuvati i s pravom prozvati plebejskom seljačinom, ali ne mogu si pomoći. Ekstazu koju u meni izaziva "Blood And Thunder" ili "Aqua Dementia" nije uspio postići niti jedan drugi metal bend, a ionako cijela ta rasprava služi samo da bi si internetski ratnici kružnom masturbacijom podigli vlastiti ego. Mastodon nikad nije bilo briga za mišljenje drugih, niti su imali potrebu isporučiti album koji bi zadovoljio ikog drugog osim njih samih. S veseljem onda mogu zaključiti da su se na ovom albumu ponovno okrenuli riffovima i brzoj svirci.

Za razliku od instrumentala, koji variraju ovisno od pjesme, tekstovi su ujednačeni u svojoj neuračunljivosti. Konstante priče o portalima, dimenzijama, zmajevima, vilenjacima i ostalom asortimanu tema kojih se inače ljudi dotaknu tek nakon posezanja za nekim halucinogenim sredstvima. Svi ti tekstovi vjerojatno imaju smisla u njihovim glavama, ali tamo smisao i prestaje, ali ono ionako ne umanjuju kvalitetu albuma jer se Mastodon prvenstveno sluša zbog instrumentala. Ovo dođe kao popratna zabava i vježbanje kriptografije.

Upravo u instrumentalima Mastodon dokazuju da su najbolji teški bend današnjice. Koliko god ja bio oduševljen Kurt Ballouom iz Convergea, ili duboko uvjeren da onaj frajer iz Revocation ima nekoliko prstiju viška, Brent Hinds i Bill Kelliher su duo koji suvereno vlada gitarskim tronom. Mene je osobno kod metala uvijek smetala potreba da se soliranje iskoristi kao demonstracija vlastite moći i talenta, pa makar i pod cijenu kvalitete pjesme, tako da je osvježavajuće slušati gitariste koji su beskrajno talentirani, ali ne i agresivni u demonstraciji svojeg talenta.

"Once More 'Round The Sun" također posjeduje i jednu neshvatljivu količinu životne radosti. Ne mogu točno definirati što u meni izaziva toliki optimizam, ali ugođaj albuma je puno bliži Beach Boysima nego Black Sabbathu. Sve u svemu radi se o albumu koji će zadovoljiti stare i nove obožavatelje, a i naći se iznenađujuće visoko na listi ljetnih albuma koji će mi se rotirati u slušalicama dok polagano napredujem prema melanomu na nekoj plaži Lijepe naše.