Silovanje bubnjića, pretvaranje mozga u kašu, preopterećenje simpatikusa, hiperaktivnost, brutalna intenzivnost, uništavanje, makljaža svih osjetila… Riječi i sintagme, posebno one hiperbolične, nekako izgube na snazi kada ih se koristi neprestano, iz teksta u tekst, pa se često potroše na opisivanju bendova koji su zapravo - ništa posebno. No dogodi se da naleti nešto poput samostalnog projekta Mastery kalifornijskog glazbenika Ephemerala Domignostike (pseudonim... valjda) pa tek tada postane jasno koliko su u ranijim slučajevima ti izrazi potrošeni uzalud te da odjednom nema dovoljno jakih pojmova za kojima bi mogli posegnuti.

Jer za “VALIS” zaista vrijede ona pretjerivanja iz prve rečenice. Kaotični je to spoj ekstremnih verzija svega živoga, neživoga i zloga unutar black metala: nevjerojatne brzine, luđačkih trešerskih riffova i izvanzemaljskih vriskova. Svi ti elementi otfrljeni su up to eleven u odnosu na uobičajene standarde žanra. Slojevi i slojevi disonantne, agresivne (eufemizam!) muzike složeni su od improviziranih segmenata pa konačni proizvod zvuči kao shizofreni kolaž koji je slagao izbezumljeni glazbenik na vrhuncu kakve psihičke krize. Najbliže Masteryju nalazi se čudnovati “eksperimentalni death metal/synthcore/nešto” projekt Deformed Elephant Surgery, ali Mastery je puno metodičniji i suvisliji u svome pristupu. Postoji “kako” i “zašto” za svaki odsvirani ton i glazba nikada ne propada u besmislenu kakofoničnost. Naravno, prvih nekoliko slušanja bit ćete uvjereni da je ipak tako i da smisla i svrhe ovdje jednostavno nema. Prirodna je to reakcija budući da se toliko toga zbiva istovremeno i izmjenjuje neljudskim tempom; mozgu je teško pohvatati sve detalje i uvrnutosti. Situacija postaje utoliko impozantnija ako uzmemo u obzir da je cijeli album osmislila, sve instrumente odsvirala i kockice u apstraktni mozaik posložila jedna osoba.

Za razliku od, primjerice, Liturgyja koji black metal razlaže preciznim pokretima i ciljanim zahvatima, pritom ga svodeći na elemente koji djeluju strano i izuzeto iz žanra, a njegovu ukupnost promatra i iz filozofske perspektive, Mastery jednostavno uzima postojeće, prepoznatljive idiome black metala te ih gura i gura - do krajnjih granica, do deformacije. Kao da istovremeno slušate eksperimentalni black metal Deathspell Omege, grindcore poput Pig Destroyera, Orthrelmov tehničko-progresivni metal i Slayerov agresivni speed/thrash. Komprimirano. Grubo. Predivno. Album koji se teško guta. Sva sreća da četrdesetak minuta ubijanja razbijaju dvije kraće elektroničko-eksperimentalne ambijentalne pjesme “A.S.H.V.E.S.S.E.L.” i “I.L.K.S.E.E.K.E.R”. Nemilosrdnost preostalih stvari ponekad je gotovo neizdrživa.

Na kraju priče, nema tih riječi kojima bi se moglo dostojno opisati preopterećenje koje izaziva slušanje Masteryja. Teško je i povjerovati da ploča zvuči slušljivo. Treba je doživjeti na vlastitoj koži.