Mary Gauthier The Foundling Razor & Tie 2010.
Svake godine genijalnim albumom iznenadi me barem jedan bend iz New Orleansa - u rasponu od brass genijalaca iz Dirty Dozen Brass Benda, preko slijepih veterana gospela imenom Blind Boys Of Alabama, do hipeti-hop klinaca poput The Knux. Jednostavno, taj grad je toliko poseban, na toliko razina povezan s glazbom i vlastitom prošlosti, da te ne može nego osvojiti svim svojim okusima, mirisima i bojama. Koje su nakon Katrine dobile još jednu dodatnu dimenziju.
Mary Gauthier također je dijete Big Easya, s tim da je ona svoju osobnu Katrinu proživjela puno prije nego se uragan pojavio na vidiku. Od rođenja ostavljena u sirotištu, Mary je pobjegla od usvojitelja s petnaest godina nakon čega se uglavnom smucala po kućama sumnjivih djevojaka, zatvorima i rehabilitacijama od raznih poroka. Skoro kao i na početku spomenuti Cageov detektiv, i ona je svoje demone pokušavala istjerati s dokovima New Orleansa u pozadini.
Naravno, kada netko ima takvu biografiju, definitivno mu nije problem pronaći inspiraciju za dobre priče. Sreća je, eto, u tome što se njoj uz sve potrefilo i da ima talenta za skladanje, vrhunski glas i uopće sposobnost da osvoji izvedbom. Uglavnom, za nekoga tko se smirio tek nakon tridesete, prihvatio svoju homoseksualnost i izvukao se iz raznih ovisnosti, pisanje pjesama došlo je kao terapija.
Da happy end nakon najvećih katastrofa nije samo Herzogova poruka, već stvarna mogućnost, dokaz je i to što je su njezine pjesme, nakon preseljenja u Boston i dodira s tamošnjom folk scenom, naišle na odličan prijem, što je zatim rezultiralo s dva DIY albuma. Koji su našli put do sličnih duša te, kako to već s kvalitetom biva (ma kako Hrvati šutjeli o tome), doveli do toga da se njezino ime počne pojavljivati na svim važnijim folk festivalima diljem Amerike.
Naravno, kada ju je pod svoje uzeo na ovim stranicama već pomalo dosadni Signature Sound, postalo je logičnim Mary smatrati tipičnim folk izvođačem Nove Engleske, ali osim što je krenula iz Bostona i što su joj upravo oni izdali treći album, glazbeno s tom scenom ona nikada nije imala previše veze. Južnjački geni prevladavali su nad sjevernom hladnoćom te su emotivna izvedba i mješanje toplijih žanrova vrlo brzo donijeli i prve usporedbe s Lucindom Williams.
Uspon Mary Gauthier prema prvoj ligi počinje s njenim četvrtim albumom, "Mercy Now", izdanim za Lost Highway. Tu se njene pjesme zaokružuju, prestaju biti samo sredstva kojima se liječi duša te prelaze u prave male himne pune života i ljubavi prema njemu. Kad ne sve dodaš i nikada kompleksniju zvučnu sliku, na koju se uz jednostavnost folka i izvedbe uz akustaru dodala i country ležernost, čak i poneki gitaristički udar u stilu Lucinde te neizbježne zvukove New Orleansa, postalo je jasno kako je americana dobila novu heroinu.
Slijedeći album donio je još jedan mali korak naprijed u pogledu izvedbe i profiliranja njenog stila, da bi ovaj najnoviji konačno potvrdio da je Mary Gauthier - genij. Novi izdavač i novi producent nisu nimalo utjecali na prirodni razvoj njenog stila. I dalje je to podjednaki miks folka, countrya, s svim zvukovima New Orleansa pomiješanima u zadimljenoj, ali i kristalno bistroj pozadini.
Sami tekstovi su priča za sebe. Od uvodne prekrasne šansone "The Foundling", jasno je da se na ovom albumu žena konačno odlučuje ogoliti do kraja, redajući jednu za drugom autobiografsku priču o traženju sebe. Dosad su junaci njezinih pjesama uglavnom bili ljudi koji su na ovaj ili onaj način ostavili traga u njenom životu, ali ovaj put nema okolnog puta, već se ide direktno u kost. Kada na drugoj pjesmi kroz šapat otpjeva 'mama here, mama gone' i kad se sjetiš da nikad nije upoznala to prekrasno stvorenje zvano Majka ('mamma's good people', rekao bi Joey Tribbiani), smrzneš se (mama ne samo da ju je dala u sirotište, već i dan danas odbija uopće upoznati svoje dijete, što me tjera da se pitam bi li tako reagirala da Mary nije to što jeste, već da je možda Beyonce?).
Nakon uvodnog emotivnog rasturanja, album leti na country optimizmu "Goodbye", pjesmi koja se u ovom kontekstu svojom zaraznom vedrinom čini još ljepšom. "Sideshow" je americana biser iz kojega se cijedi karneval, "Blood Is Blood" još jedna šamanistička borba s uspomenama - ma u biti, ovo ja album koji, za svih svojih 45 minuta podijeljenih na deset pjesama i tri kratka instrumentalna predaha, nema nijednog jedinog slabog trenutka.
Čak ni ta kompleksnost tekstova ne ostavlja dojam težine ili napora, jer većina pjesama i uopće sama izvedba, smirujuće su i izrazito pozitivno obojani. Praktički, čak ni laganice nisu bez momenata koje bi mogli okarakterizirati kao vedre, dok su oni najogoljeniji goth folk trenutci minimalni.
"The Foundling" je šesti i bez premca najbolji album jedne fantastične karijere. Ljepota glazbe Mary Gauthier je što sam to isto mislio svaki put kad bi se dočepao novog materijala, s tim da je do sada jedina razlika bila što je u nekakvom mom imaginarnom hall of fameu Lucinda Williams uvijek bila ispred. Nakon ove ploče to više nije slučaj.
Jer, ma koliko volio Lucindinu izvedbu i talent za ubosti pravu baladu, ovo što radi Mary ipak je na jednoj drugoj razini. Ne boljoj, ali drukčijoj. Nije lako ni kada ti netko slomi srce, znam, i cijenim sve što Lucinda radi da dokaže kako se ponekad može, a ponekad ne može nositi s tim. Samo, dok njene albume mogu izvući kad vani sija sunce i kad se čini da je svijet savršen, pjesme Mary Gauthier najbolje su kada na vrata pokuca melankolija. Kada je sve što vam treba topao glas u tamnoj sobi. Za takvim trenutcima nema previše potrebe, što je dobro, ali i loše u neku ruku, jer se ne družim s Mary koliko bih trebao. Samo, ionako nije stvar u kvantiteti, zar ne?